Podne toga dana. Čekaonica puna kao ujutro pred laboratorijima za vađenje krvi. Pola stanovništva u ovoj zemlji treba psihijatra, pomisliš. A većina kao da je dopala istom doktoru kao i ti. Stari, mladi, svakakvi. Uplakane slomljene žene u jeftinoj odjeći, valjda neke radnice. Pijanci u recidivu popucalih kapilara, tateki potumplanih očiju i drhtavih ruku. Mladići neurotičnih kretnji, mnogi očito u problemima s narkoticima. Tihi i vrlo vrlo mirni muškarci s očima ubojice. Autistične cure s crnim makeupom. Ekipa s naslovnice, kad bi pakao izdavao svoje novine.
Ipak, stvar se brzo razbistri jer ljudi ulaze na tri od četiri vrata. Kad čuješ kuckanje pisaćeg stroja nakon što je netko bio unutra desetak minuta, znaš da će uskoro van. Lagano nadrealno, kao da si se vratio trideset godina unazad, svijet zaboravljenih slika.
Napokon ulazimo žena i ja. Ordinacija je zapravo sasvim mala kancelarija, ali je srećom prozor ogroman, s pogledom na zelenilo.
I eto ga: doktor Nadležni!
Mlađi kit. Prilično mlad, još i dodatno djeluje balavo. To mi se odmah dopadne. Ima oči dječaka, smijuckaju se, iako govori vrlo ozbiljno. Ozbiljno i sluša. Samo mu se te oči smiju i od toga kao da ti bude malo lakše.
Sluša kako sam povraćao, imao proljev i spavao nekoliko sati u pet dana otkako tražim nekog tko će me početi liječiti. I žena i ja fizičke muke pripisujemo lijeku koji uzimam. On me ispituje svašta, prilično detaljno, a tada dugo ispituje i ženu mi, da čuje kako to izgleda gledano sa strane. Osim toga, ja slabo što mogu i reći. Potraje to dosta dugo, mene opet stane obuzimati napad panike. Napokon uvlači papir i kucka energično po nekom prastarom stroju.
Ukida mi ljekove. Ne želi uspostaviti dijagnozu.
Ali ja želim dijagnozu!
Ustrajan je, treba obaviti još pretraga i psihološko testiranje. Sumnjivo mu je nešto i ne želi riskirati. Pokuša me umiriti kako zna i umije, a ja osjećam olakšanje jer više ne moram piti ljekove.
Dugo smo ostali kod njega u sobičku i meni je postalo neugodno zbog svih onih ljudi koji još čekaju.
- A, ne, ne! Prvi put ste ovdje, moramo obaviti posao kako valja, - veli on ozbiljno ispod smijuckavih očiju.
Šarmirao me, gotovo je. Mislim da oni to zovu transfer, ili tako nekako.
Kupio me brzo, iako sam se ja potajno nadao da ću dospjeti nekoj seksi plavuši u najboljim godinama, hrapava glasa i snenih očiju.
Post je objavljen 30.03.2007. u 22:56 sati.