Imam 20 godina i u osnovnoj školi bila sam dosta psihički zlostavljana...možda ne toliko namjerno...ali osjećaj manje vrijednosti bio je sve veći kako su dani i mjeseci prolazili..ne sjećam se točno kako je sve počelo..i kad je sve počelo....najranije mi je recimo sjećanje da me jedan prijatelj iz razreda..kad smo išli u školu (1 razred sam bila) ,kako nije bilo nikog, pritisnuo u ogradu i htjeo me nasilno poljubit i dirat me...ajmeee...sjećam se koliko sam tada bila u strahu...sva sreća da je neka žena s prozora povikala da me ostavi...dalje...imam mnogo tih primjera u kojima sam se osjećala zakinuta i uvijek među hrpom djece usamljena...uvijek sam sjedila sama...kad bi išli u školu...dogovor je bio u jedan određen sat di se nalazimo...međutim nikad nije bilo na dogovorenom mjestu frendica..kasnije sam saznala i skužila da su se one nalazile puno prije....i od mene radile budalu..jer sam "kao" kasnila...ma..bezbroj je tu pričica kojih se baš i ne želim sjećat...
neke stvari su možda bezazlene..tipa šopanje sa snjegom..neko će na to se nasmijat...netko će uzvratit..a netko će se rasplakat i još više povuć...sve ovisi o karakteru....
kad sam došla u srednju školu..bilo je slično...al sreća u nesreći je bila da smo odmah na početku imali za ispunit upitnike..u kojima sam dala do znanja da mi nije dobro u školi..da se ne osjećam ugodno među učenicima..među gomilom...psihologica me pozvala na razgovor..i počela sam pričat..sjećam se da me pitala po čemu sam drukčija od drugih? zašto mislim da sam manje vrijedna...sjećam se da su mi suze potekle..jer sam svjesna problema...i ja se mogu pravit da je sve samnom super i ja se uklapam u društvo no to je nekad sve maska...
...moram reć da su mi posjeti psihologici bili jako pomogli...možda nisu riješavali moje probleme u cjelini..al ja sam se osjećala uvijek nakon razogvora nekako novom..."friškom" jer mi je na svakom razgovoru dala injekciju toliko potrebnog samopouzdanja...čake mi je preporučila jednu grupu u Modusu...bilo mi je dosta neugodno bit u toj grupi jer su psihologice dosta se orijentirale na tvoje mišljenje o samoj sebi..dosta su zahtjevale da razmišljaš...da shvatiš da griješiš kad kažeš da nisi dovoljno dobar kao ostali...evo recimo situacija.... dala nam je zadatak da kažemo 5 dobrih stvari koje smo čuli o sebi od drugih...ljudi moji..ja ih nisam znala nabrojat..znam bilo je glupo..i sad se zamislim nad tih 5 stvari..i nekako nemrem nać svih pet...već mi zašteka kod druge...neki misle da glumim..neki misle da se prenemažem..a moja duša je iznutra siva....
a di sam sad? evo me na faxu...borim se sama sa sobom...napokon...cijeli život je borba u kojoj se boriš sam sa sobom..jer i za one koji misliš da su ti protivnici,nisu,baš suprotno i oni su uvučeni u svoje borbe...samo nekad su svijesniji da iz te borne jednom mogu izać kao pobjednici..
volim vas i mislim na vas, d.
mamamiaaa
Post je objavljen 30.03.2007. u 21:27 sati.