Marketing
ATMOSPHERE
hodaj - u tišini
nemoj otići - u tišini
vidiš opasnost- uvjek opasnost
pričanje bez stanke - nadogradnja života
nemoj otići
hodaj - u tišini
ne okreči se u tišini
tvoja zbunjenost - moja iluzija
nošena kao maska mržnje
za samoga sebe
riješi,prijeđi i onda umri.
joy division
...ovo su stihovi nezaboravnog jan curtisafrontmena grupe joy division.zašto sam izabrao te stihove polagano čitajući moje postove - saznat čete.
prošlo je mnogo vremena od mojeg hodanja u tišini ili laičkim riječima
u narkomanskom žargonu:zabiti se,razbiti se,kljucati...pa slobodno bi mogao reči,da sam gotovo cijelu mladost potratio baš u tišini,nategnut na drogu pod popularnim nazivom - heroin.bio sam biljka,nisam doživljavao okolinu,uništavao sam i gazio svakog onog tko je imalo pokazao ljubavi prema meni.i tako sam ja iz dana u dan naučio lagati.postao sam profesijonalac u izmišljanju novca namjenjenog dopu.nisam bio primoren krasti,jer sam stalno radio,ali eto od silnog rada gdje sam već mogao imati sam svoj stan i pristojan život,sve je to prokolalo mojim venama.da se povijest može mjenjati,nebih je promjenio jer je to bila očito grana života koju sam kao jako radoznala osoba morala isprobati i na svojoj koži.
kako sam zapravo završio na igli.ovako, postojala je ekipa ljudi s kojima sam se intenzivno družio,grupica ljudi koja bi za bližeg i srce izvadila ako treba.ništa nam nije falilo.aute smo imali,posao također.dakle početak devedesetih.nas desetak bili smo redovni posjetioci techno partija.sve je bilo super.neizmjerno smo osječali ljubav jedan prema drugom,a kemija je pridonijela još veću povezanost među nama.postojali smo mi i samo mi.posjedovali smo cijeli svijet. .živijeli smo kao drevni hippiji.nije nam bilo potrebno puno.garderobu smo međusobno izmijenjivali,zajedno smo stanovali,ponekad zajedno i gladovali jer bi vikendom potrošili i više no što bi zaradili.nije nam padalo napamet nikakvo dilanje,jer jednostavno nismo željeli imati veze sa policijom.i trajalo je to nekih šest do sedam godina,dok u modu nije došlo spuštanje s heroinom.trava kao da nije više davala onaj smisao koji je prije imala.uostalom,rijetki su iglomani koji puše travu.postoji i razlog jer upadaju u stanje tjeskobe i nemira,pa nitko tko se fino zabio,nije mu na kraj pameti bilo da si uništava doživljaj.naša mala ekipica počela se smanjivati.bio sam jedan od onih koji se protivio bilo kakvom spuštanju kad sam već visoko i dobro mi je.nije mi bilo potrebno.al šta se desilo.jedan po jedan počeli su nestajati i gubiti interes za izlascima,ljudi na parijima počeli su ih živcirati.preklinjao sam ih da prestanu s tim,te da se malo odmore od svega,da bi ponovo mogli izlaziti,zezati se,živijeti.nije mi polazilo za rukom,al sam bio zaljubljenik u taj kemijski osječaj ljubavi, koji kao normalna osoba nemožeš osjetiti.bilo je to ono što sam tražio cijeli život.želio sam se osječati živ,pripadati negdje,pa makar to bilo i nezakonito.trajalo je i uspjevalo meni još godinu dana,da sam s ruksakom na leđima,podižući prstić,stopao do svih mjesta gdje se rejvalo.s vremenom sam i ja počeo gubiti interes jer to više nije bilo isto. nije više bilo onih jutarnjih zajebancija i ispijanja kava.nije više bilo poslijepartijskog veselja i priča o sljedečem.jednostavno moje ekipe više nije bilo.svi su se već i te kako navukli na dop.nisu ni pokušavali da se skinu.bili su zajedno, samo u nekoj drugoj dimenziji koju nisam razumio.znatiželja je ipak bila jača od mene.partiji i kemiska ljubav, te sreća za ovo šareno društvance bila je završena.svi smo odlučili da ne želimo puno ljudi oko nas,da se i dalje volimo i da zajedno svi krenemo u taj mračni tunel bez povratka.i sad sam tu,u par redaka bi htio sročiti sve te doživljaje,spometi sve te ljude.nemoguče.radi se o godinama.al šta.nije to bilo ono kako smo si mi zamislili.polagano smo počeli valjati jedan drugog.skidati iz paketića kako bi si ostavio za sebe,kad ostaneš sam.to nije društvena droga.to je droga za samog sebe.to je droga koja od čovjeka učini životinju bez osječaja ,bez srama...sječam se pojedinih jutra kad sam već otišao daleko i bio navučen kao neznam ni sam šta.otvoriš oči a prva pomisao koja ti je došla napamet bila je gdje i kako do novca da bi se unormalio.da baš unormalio,jer nismo više heroin koristili iz zabave i da bi stekli novo iskustvo.bili smo primoreni uzimati ga da bi mogli funkcijonirati,da bi mogli otići na posao.tad dođeš u period kad ti je najteže priznati sam sebi šta si si napravio i šta si postao.postao si najobičnije govno koje se bez šuta nemože ustati iz kreveta.najgore mi je bilo što više nisam znao voljeti i nisam imao obzira prema ničemu.tada su počela mukotrpna skidanja.kaže se:"lako se skinuti,al se teško održati čist".i vjerute tako je.skineš se,izdržiš mjesec,dva i onda opet pad.pa tako tisuću puta.svijestan svoje nemoći potražio sam i lječničku pomoć.na početku je davala rezultate, al ja sam se ponovo vraćao i vraćao.nije postojao nikakav izlaz iz tog začaranog kruga.pokušao sam i sa komunama.al ništa.dok sam boravio u komuni,logično je bilo da nisam konzumirao ništa, kad nisam imao mogučnost nabavke.al i tamo sam sanjao dan, kad ću izaći i ponovo se urokati.overdozirao sam se 3 puta.al i to nije bio dovoljan motiv da bi prestao.skoro sam ostao bez noge,al` ništa.nije bio ni dovoljan motiv moje familije koja je stvarno davala sve od sebe kako bi mi pomogla.ništa nije bilo važno sem sljedečeg šuta.očito je da treba stvarno čvrsta volja i jako dobar motiv da s tim sranjem staneš.tako sam dospio do jedne doktorice koja me prvi put,primila u ordinaciju kao čovjeka kojem je potrebna pomoć.i stvarno pričajući i razgovarajuči s njom sa heptanona prešao sam na subotex.naravno bilo je varanja kad bi joj rekao da se nisam urokao,a jesam.znam,ona je to znala,al je imala svoju metodu koja je imala utjecaj kod mene i uspjela od gotovo mrtvog čovjeka izvući ono najbolje.prvi sam put nakon dugo vremena osjetio da postoji nada i da se mogu izvući.mogu,to je površno,jer iza svakog ugla vreba opasnost,dok je u mom mozgu ugrađen onaj sistem,onaj crvić koji još pati za hodanjem u tišini i bijegom od cijelog svijeta.uspio sam.uspio sam se skinuti u mjestu u kojem je to sve i počelo.sada,kao sada imam izgrađen čudan stav prema toj drogi.ne branim si je,ali je i ne tražim.svaki put kad bi pokušavao sebi zabraniti uzimanje te supstance,završilo bi da bi je uzeo i više no što mi je bilo potrebno.dvije su godine prošle kako se sastajem s mojom doktoricom,koja je ušla u moj svijet,koja me saslušala,koje je pokušala saznati sve o meni i mojim problemima.u ovoj se godini pojavila osoba koja me isto tako razumije,zna sve o mojoj prošlosti,jer to nisam nikad tajio i uvijek sam volio da me prihvate onakvog kakav jesam.unatoč doktorici,potpori obitelji i osobi kojoj je do mene stalo,bojim se.ne bojim se toliko za sebe,koliko do toga da ne povrijedim osobo s kojom živim i koja me zaista voli ovakvog kakav jesam.nebi se više želio vratiti na ona mučna jutra,na ono povračanje,grčeve,ispran mozak,bez ljubavi,s puno prevara i zajeba.nikom to nebi poželio, pa ni najgorem neprijatelju.ostavio sam sve tablete za smirenje,sve psihofarmake.ne uzimam više heptanone ni zamijenski subotex,al priznajem u tom mi puno pomaže zabranjena supstanca pod nazivom trava.poslije tog života koji sam proveo u tami,jednostavno ne shvačam zašto trava nije legalizirana kad zasigurno manje šteti od svih psihofarmaka i eto meni pomaže da se ponovo nebi vratio na stari put.poznajem puno ex narkomana koji su heroin zamjenili alkoholom.al i to nije u redu jer alkohol isto tako izaziva ovisnost,razara obitelji,čini ljude agresivnima,dok trava smiruje i opušta.neću je zagovarati,al pošto sam bivši ovisnik,a ona mi pomaže da se klonim heroina,radije ču pušiti joint nego koristiti sve one tablete koje te i te kako čine ovisnim,a usput i zatupljuju.eto pokušah sročiti u kratko moju povijest s narkoticima.vjerojatno če dosta detalja isplivati na površinu s vremenom.al za sada je tako i gledat ču da što manje hodam u tišini,da što više razgovaram o tome i pomognem svakom onom tko od mene to zatraži
Post je objavljen 30.03.2007. u 20:07 sati.