Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.
Agresija Miloseviceve armije iz Srbije skupa sa domacim srbocetnicima na Rogaticu,dana 22.V 1992.
godine,zatekla me u gradu,u stanu mojih roditelja.Zivjela sam sa roditeljima,sestrom i bratom.Sve do 22.V 1992.godine,kada smo svi iz moje familije bili zarobljeni od strane rezervista JNA i odvedeni u skolu"Veljko Vlahovic",skrivala sam se sa majkom,bratom i sestrom po podrumima,obliznjoj sumi,kao i u stanu,od agresorskih napada granatama,snajperima,PAM-ovima,kao i od cetnickih pjesadijskih proboja.Otac nije mogao bjezati sa nama jer je bio bolestan.On je uvijek ostajao u stanu.
U skoli smo bili zatoceni oko deset dana,pa pusteni kucama.Cetnici su prije toga razdvojili muskarce od zena,mnoge od njih odmah pobili,a preostale muskarce odveli su u logore van Rogatice.
Mi,zene,djeca i starci zivjeli smo u svojim kucama pod nesnosnom srpskom torturom.Kretanje nam je bilo ograniceno.Morali smo raditi a i trpjeti svakodnevna napastvovanja,odnosno,mi zene cetnicka silovanja.
Kada su 29.VII 1992.godine dosli domaci cetnici i vojnici srbijanskog agresora,u maskirnim
uniformama sa crvenim beretkama i trobojkom na kapi,naoruzani automatima,nozevima,bombama,
zatekli su u stanu kompletnu nasu porodicu.Pod prijetnjom pistolja,uzeli su nam iz stana sve sto je vrijedno,a oruzje nisu trazili.Znali su da ga nismo imali.
Pod prijetnjom oruzja izveli su nas vani i uz pratnju dvojice cetnika sprovedeni smo do srednjoskolskog centra.Nas 21 zatocili su ponovo u jednoj skolskoj ucionici.Tek cetvrti dan zatocenistva unijeli su nam nesto malo hrane.Odmah,prvog dana su mene odveli na ispitivanje kod komandanta.Odveli su i moju sestru i drugaricu.Mene su odveli u posebnu sobu.Tu su me ispitivali da li u Rogatici Bosnjaci imaju oruzje,ko ga krije,gdje je nasa vojska,gdje su postavljene mine,gdje su polozaji vojske?O tome nisam nista znala,ali oni su posebno inzistirali da odgovorim pa sam im nesto slagala,u nadi da me nece zlostavljati.
Cetnickog komandanta u Rogatici su svi zvali MRKI ili CRNI.On mi je odmah na pocetku rekao:"OD DANAS CES POSTATI SRPKINJA I ZIVJET CES U NASOJ NOVOJ SRPSKOJ DRZAVI,TE PRIHVATITI NASU PRAVOSLAVNU VJERU".Mrkog mnogi znaju u Rogatici.IMAO JE KAFIC KOJI SE ZVAO
"SOMBRERO".Tako se kafic zvao do agresije,a onda mu je promijenio naziv.
U toku tog ispitivanja koje je trajalo vise od dva sata,Mrki me je uz prijetnju da ce upotrijebiti silu i da ce dovesti jos dvojicu cetnika,koji su bili tu u blizini,silovao.Branila sam se uzaludno,dok me nije dva puta osamario i zaprijetio nozem na grlu.
Tog dana,kasno uvecer,izmedju 23 i 24 sata,u zgradu skole dosli su neki Srbijanci koje su zvali"ARKANOVCI"i prozvali moje ime,govoreci da trebam dati izjavu kod komandanta.Na silu,uz prijetnje oruzjem,samaranjem,odveli su me u ucionicu iznad,na spratu skole.U toj ucionoci ponovilo se silovanje u totalnom mraku.Ne znam ni ko je bio od silovatelja,niti koliko ih je bilo.Samo po akcentu znam da su bili Srbijanci.
U toku zatocenistva u toj skoli jos jednom su me kasno uvecer izveli MANDO DRAGAN,OZREN PLANOJEVIC,MIROSLAV IKONIC-MIKO,pod prijetnjom oruzjem i prijetnjom da ce sve zatocenike pobiti u ucionici ako se budem opirala...Tu vecer silovao me MIROSLAV IKONIC.Kada me u mraku prepoznao OZREN PLANOJEVIC,ZASTITIO ME JE da me drugi ne siluju.
Dana 15.VIII 1992,zajedno sa ostalim zatocenicama izvedeni smo iz skole i upuceni cetnickim vozilima u nepoznatom pravcu.Bila su tri kamiona i jedan autobus.Kada su nam naredili da izadjemo iz kamiona,izasli smo i tad sam prepoznala da smo stigli pred Sarajevo,na Hresu.Saznale smo da je to razmjena zarobljenika.Razmjena je isla tako,sto smo se mi zene postrojile u pravcu Sarajeva,a cetnicki vojnici,ratni zlocinci prema Palama...Onda smo prosli jedni pored drugih,mi,zlostavljane zene,u jednom,a cetnicki borci,zarobljenici,u drugom pravcu.
Cim smo se udaljili stotinjak metara od vozila,na nas je otvorena paljba sa cetnickih uporista na obliznjim brdima.Na Vratniku su nas preuzeli vojnici Armije BiH.U opkoljenom Sarajevu,ne donoseci sa sobom nista osim golih iznemoglih zivota,napaceni i ponizeni,nasli smo slobodu.Primili su nas ljudi iz Sarajeva,koji su bili pod opsadom i kao i mi izgladnjeli i napaceni.
I onda neki sarajevski pjesnici pisu po hrvatskim novinama kako su nas muslimani iz Sarajeva doveli da im damo glasove na izborima,zatim,kako smo uprljali Sarajevo,donijeli sverce,prostituciju i lopovluk,a ne pisu da su nas upravo njihovi Srbi protjerali obescascene.
Oni su nam sve popalili u Istocnoj Bosni i ne daju da se vratimo na svoje.Zlocinci se boje da cemo prst uprijeti u njih,a ne daju ni da ostanemo u Sarajevu.I jedni i drugi najsretniji bi bili da nas nema,da smo nestali.
Post je objavljen 30.03.2007. u 14:03 sati.