Suspenzivnim vetom studentskih predstavnika na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu odbačen je prijedlog upisnih kvota i školarina za iduću akademsku godinu.
Rektor Bjeliš najavljuje da će Sveučilište ustrajati na svom prijedlogu modela školarina.
U međuvremenu, neke studentske udruge pokrenule su peticiju protiv povećanja školarina.
Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja misli da je prijedlog novog modela načinjen brzopleto i bez suradnje socijalnih partnera te da trebaju plaćati svi ili nitko.
Formalni rok za donošenje nekakve odluke je 1. travnja. Doduše, točno je i to da se taj rok prethodnih godina nije poštivao.
Zbrka je potpuna, a ishod neizvjestan. Ministar šuti, opozicija oponira.
Najmudrije bi bilo i meni da pričekam rasplet te da u međuvremenu napišem o Planici, stolnotenisačima i vaterpolistima. Ali kako sam i sam više puta govorio o studentskim školarinama, to nekako ne bi bilo u redu. Pa onda evo.
I meni se čini da je predloženi model pripremljen na brzinu, bez prevelike brige o reakcijama. Možda tek prije mjesec ili nešto više dana počelo se u medijima govoriti o modelu kojeg Sveučilište priprema. Niti meni se taj model ne sviđa, iako je pravedniji od postojećeg. Osobito mi se ne sviđa ova brzina i brzopletost. Mislim da se najprije trebamo dogovoriti oko osnovnih principa. Ja bih podržao ova dva:
(A) Trebalo bi uvesti školarine, jednake za sve.
(B) Za sve studente koji studij završe u razumnom roku, studij bi trebao biti besplatan, ili gotovo besplatan.
Možda ovo izgleda kao paradoks, ali evo jednog mogućeg plana u grubim crtama:
(1) Fakulteti će odrediti realne upisne kvote. Realne znači realne; sukladne zadanim prostornim kapacitetima, raspoloživom opremom i nastavničkim kadrom. Ove kvote će verificirati Sveučilište.
(2) Fakulteti će za svoje studije utvrditi realne iznose školarina. Realne ovdje znači sukladne europskoj praksi, općeprihvaćenim standardima i našoj stvarnosti. Ove školarine će verificirati Ministarstvo.
(3) Za svaki pojedini studij država će odrediti svoje kvote. Ta državna kvota (označimo je s D) bi trebala predstavljati broj studenata koje država želi vidjeti na pojedinom studiju i, na kraju, s diplomom u ruci. Očito, mora biti D manje od F, ili u najboljem slučaju D=F, pri čemu F označili onu kvotu iz točke (1) koju je odredio fakultet. U deficitarnim strukama i na onim studijima koji se žele stimulirati, poželjno bi bilo D=F. U današnjoj terminologiji, D bi bio broj studenata koji studiraju o državnom trošku, dok bi preostalih F-D bili nešto kao ekvivalent današnjim izvanrednim studentima (onima koji studiraju uz plaćanje).
(4) Fakulteti će provesti klasifikacijski postupak. Pravo upisa imalo bi, kao i danas, slijedom plasmana na klasifikacijskoj listi, ukupno F studenata (ili manje, ako je interes za određeni studij manji).
(5) Puni iznos školarine će plaćati svi upisani studenti.
(6) Država će potaknuti banke i/ili druge institucije da organiziraju i ponude studentske kredite za otplatu školarina. Jedan razumni kreditni model bi bio (ako neki studij traje npr. 5 godina) 6+6. Student bi bio kreditiran 6 godina, čime bi mu se dala margina od 1 godine da studij završi, a po isteku od tih 6 godina, kredit bi se vraćao tokom idućih 6 godina.
(7) Svi upisani studenti stekli bi pravo na takve kredite samom činjenicom da su upisani na fakultet.
(8) Država bi se obvezala vraćati kredit ili dio kredita u ime studenata uz uvjet da oni završe studij u roku od 6 godina.
(9) Za studente iz državne kvote (to su oni koji su nakon klasifikacijskog postupka zauzeli redna mjesta od 1 do D), država bi kredit otplatila u cijelosti. Za preostale (one od rednog mjesta D+1 do F) država bi vraćala kredit u nekom postotku od, recimo, 50% do 90%. Tu su mogući razni modeli u svrstavanju ovih studenata u podgrupe u pogledu sufinanciranja od strane države.
(10) Studenti koji ne diplomiraju unutar 6 godina sami počinju otplaćivati kredit, neovisno o tome u koju su grupu bili svrstani na početku studiranja. Kad i ako ti studenti diplomiraju, država tog trenutka preuzima obvezu otplate njihovih kredita, ili dijela kredita u postotku koji je ranije ugovoren. Posebno, studenti koji od studija odustanu ili ne diplomiraju u roku od 12 godina svoje će kredite u cijelosti otplatiti sami.
Eto. Osnovna ideja bi bila da svi uspješni studenti (ne samo oni iz državne kvote) studiraju gotovo besplatno. Možda vam ovaj prijedlog tako ne zvuči jer zamišljate studenta kojeg je država zbog lošeg mjesta na klasifikacijskog rang-listi sufinancirala tek s 50%, a bio je na studiju vrlo uspješan. Vjerujte, takvi s dna klasifikacijske ljestvice koji bi bili vrlo uspješni u studiju, gotovo da i ne postoje. Važnije je brinuti o onima kojima je za dlaku izmakla "državna kvota". No, ako su takvi bili vrlo uspješni studenti, a država ih sufinancira "samo" s 90%, neće se dogoditi velika nepravda. Postoji vrlo snažna korelacija između klasifikacijske rang-liste i uspjeha na studiju.
Ovo je, naravno, tek gruba skica. Vjerojatno ima bezbroj pitanja koja bi ovdje trebalo pažljivo uklopiti i dotjerati. To je nemoguće načiniti ovako amaterski i na brzinu. Umjesto toga, par komentara za kraj.
Najprije, zašto sve to uopće. Prvo, sama činjenica da će fakulteti naplaćivati svoje usluge prisilit će ih da rade bolje. To je puno jača poluga od bilo koje proklamacije o podizanju kvalitete. Drugo, obrazovanje košta, a diploma i stečeno znanje imaju svoju vrijednost. Treće, za sve ozbiljne i marljive studente, cijela ova operacija je potpuno neutralna. Oni pak koji koji beskrajno studiraju, te troše tuđe vrijeme i novac, zauzimaju mjesto nekom drugom pa je onda u redu da ponesu i odgovornost.
Možda ćete pomisliti da sve ovo previše košta, da bi trošak za državu bio prevelik. Ja mislim da ne. Ja bih prije na to gledao kao na investiciju. Uostalom, ako gradimo društvo znanja, kao što to Ministar reče …
Imao bih još komentara, ali bilo bi mi draže prvo čuti vaše.
Post je objavljen 29.03.2007. u 22:06 sati.