Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Konačna odluka

Padala je kiša. Sjedio sam uz prozor slušajući kako sitne kapi udaraju o staklo. Nikoga nije bilo na ulici... Sve je bilo pusto. Grad je spavao. Crkveni sat udario je tri puta... Bio sam tako umoran. Ponovno nisam mogao zaspati... Bilo me strah sklopiti oči. Nisam želio svake noći proživljavati iste scene... Tako sam sjedio buljeći kroz prozor. Osjećao sam se tako tjeskobno... Polagano sam tonuo u misli. Već zaboravljeni prizori počeli su izvirati iz moje prošlosti. Sjedeći tako u udobnom naslonjaču, svladan umorom ipak sam usnuo.
Stajao sam duboko u šumi. Stoljetna stabla kao divovi promatrala su me s visoka. Kristalno čist potočić žuborio je nekoliko metara dalje. Svuda oko mene ptice su tiho pjevušile. Ugledavši svoj odraz u bistroj vodi bio sam zbunjen. Umjesto blijede crnokose prilike koja sam bio, ugledao sam odraz malenog nasmijanog dječaka crne kose. Netko je zvao moje ime... Brzo sam se okrenuo i ugledao jednu djevojku. Njena duga kose, crna poput moje lagano je vijorila na vjetru kako skakutala prema meni. Ponovno sam se sjetio. Ona mi je bila sestra... Snovi su me ovaj put vratili još dalje unatrag. Vratio sam se u onaj dio mog života koji sam davno zaboravio. Bio je to najsretniji odlomak mog bijednog postojanja...
Živio sam s majkom i sestrama, njih dvije, u malenoj kućici duboko u šumi, odvojen od ostatka svijeta. Bio je to lijep, gotovo idiličan život... Svaki dan igrao sam se sa svojim sestrama ili s majkom prikupljao bilje. Ništa mi nije u životu nedostajalo. Bio sam sretno, naivno dijete. Nisam poznavao zlo. Kada je jedno jutro, moja najstarija sestra, donijela mi je malog crnog vučića moja sreća je bila savršena. Za mene, život nije mogao postati bolji. Bio sam presretan. Životinja je rasla brže od mene i uskoro me prerasla. Nisam ni primjećivao. Dok smo imali sebe, nitko drugi nam nije trebao. Bili smo strašan par. Moje sestre bile su starije od mene, ja sam im bio mezimac. Tri žene, samo za mene. Kako su mi sada nedostajale...
Snažna bol u prsima, natjerala me da se probudim. Jedva sam uspio suzdržati krik i umjesto toga tiho zacvilio. Krupne suze klizile su mi niz obraze. Pokušao sam se smiriti, nije mi uspijevalo. Nisam znao zašto plačem. Bio je to lijep san, prvi nakon toliko vremena bez strava i užasa moje prošlosti. Ali dio u meni strašno se uznemirio. Bilo je tu nešto, jedan dio kojeg se nisam sjećao. Pitanja koja su me dugo godina progonila ponovno su mi se vrzmala mislima. Pitao sam se kako je moj obiteljski život uopće svršio? Gdje je moja obitelj? Što se dogodilo?
Nisam znao odgovor. Moj bivši gospodar, previše je toga izbrisao, a ostatak zaključao u dubini moje duše... Tiho jecajući povukao sam se u kut iza vrata, u sjenu.
Jaka pol ponovno mi je počela parati srcem, ovaj put nisam uspio zatomiti svoj krik. Snažno se tresući, nervozno sam se okrenuo prema krevetu. Ležala je sasvim mirno. Mekani pokrivač umjereno se podizao i spuštao kakao je disala. Nešto je promrmljala i okrenula se prema meni. Jedan pramen njene duge smeđe kose pao joj je preko oči... Slaba svijetlost mjesečine lagano ju je obasjavala. Bila je savršena...
Kako sam ju samo želio zagrliti. Potražiti utjehu... Osjećao sam se tako usamljeno. Nisam mogao ni želio zaspati. Mračne sjene i dalje su me progonile mojim snovima. Čak i ono lijepo sad me uznemirivalo. Zar sam nakon svega toga napokon prolupao? Bilo je moguće...
Tiho sam šapnuo njeno ime, nije me čula... Još uvijek je duboko snivala. Imala je čvrst san. Nježan smiješak krasio joj je lice. Nisam je imao srca probuditi, prekinuti snove koje je snivala... Izgledala je tako krhka, ali ja sam znao bolje. Unatoč njenom nježnom izgledu bila je snažna, čvrsta... Bila je jača od mene. Puno jača... Bez nje, ja bih bio potpuno izgubljen, u to sam bio siguran...
Uhvaćen u grču ležao sam na podu. Previše sam se uzrujao. Odlučio sam se iskrasti iz kuće, malo prošetati. Morao sam se smiriti. Nisam želio da se ona toliko brine za mene. Znao sam koliko ju je boljelo u duši svaki put kada me je vidjela ovakvog...
Ogrnuvši se svojim toplim crnom plaštom odšuljao sam se do vrata. Još jednom sam se okrenuo kako bih provjerio da je sve u redu te napustio sobu. Vani je još uvijek padala kiša. Navukavši kapuljaču izašao sam van. Lijeno sam se spustio do luke i sjeo na mol dok me kiša polako močila do kože. More je bilo uzburkano poput mojih osjećaja. Ljutito je udaralo o obalu.
Nisam se sjećao koliko sam dugo tu sjedio... Kada sam krenuo kući još uvijek je bilo mračno. Nitko još nije ustao. Sve ulice su bile pusta. Drhtao sam cijeli tijelom. Bio sam tako umoran, ipak um mi se malo razbistrio. Polako sam se dovukao kući.
Kada sam ušao u kuću našao sam ju u predsoblju kako u tišini sjedi uz kamin. Nije me korila, nije čak bila ni ljuta što sam u sred noći nestao. Bez riječi skinula je s mene mij promočeni plašt i stavila ga u drveni lavor, zajedno s ostatkom moje odjeće. Njeno lice gledalo me bez osuđivanja, s toliko razumijevanja i sažaljenja. Kako sam se ja bijednik, prokleti egoist, samo usudio ovom prelijepom stvorenju stvarati takve brige... Tako sam se samo sramio.
Vidjevši moj izraz lica samo mi se nježno nasmiješila i povela me do u susjednu prostoriju. Velika kada bila je puna tople vode. Čak se i za to pobrinula... Nakon tople kupke, osjećao sam se nešto bolje. Sjedio sam u njom zagrljaju na mekom tepihu uz kamin. Nakon nekoliko minuta, ona je usnula. Nježno sam ju podigao i odnio u krevet... Bio sam potpuno smiren. Bez nje, ja sam bio nitko... Ona je bila sve što me držalo na ovom svijetu. Nisam ju želio izgubiti. Previše sam ju volio. Nisam bio siguran koliko će dugo još trapiti moje ispade.
Slijedeće jutro, kada je izašla iz kuće ja sam otišao na drugu stranu, prema mračnoj šumi. Bilo je tu nešto što sam morao učiniti. Prošlost je morala biti zaboravljena kako bi život išao dalje. Činio sam to samo za nju...

I'm lost without you...

Post je objavljen 29.03.2007. u 19:35 sati.