Gledajući u ovaj pepeo koji svakoga trenutka može odletjeti i zauvijek nestati, shvaćam da ni naši životi nisu ništa drugačiji i da njima upravlja neobična sreća ili nesreća(ovisi kako se gleda) koja se bez obzira na nedostatak snage odupire sili vjetra. Možda je potrebno da se dogodi to iskustvo(ako se može tako nazvati) koje nas odgura na sam prag vrata iza kojih nas čeka smrt, da bi shvatili neke stvari i vrijednosti. Ako to uspije ojačati i probuditi osjećaje za koje nismo ni znali da postoje, možda nam predstoji sretnija budućnost. No, značenje riječi ,,možda,, nije dovoljno snažno da nam pokaže stope koje treba slijediti da bi pronašli posljednje nade i nije dovoljno ispitano da bi u njega mogli vjerovati. Velika je mogućnost da je upravo sumnja ta koja utiskuje tragove koji nas odvode pogrešnim putovima, a opet postoji mogućnost da je sumnja ta koja nam otvara poglede na nove, bolje staze. No, problem nastaje kada vidimo više nego što smo ikada poželjeli vidjeti i kada slijedimo nešto što ne smijemo slijediti. Najteže je kada se oko nas stvori ta gusta, neobjašnjiva paučina straha koju netko tako marljivo plete . Jedna od činjenica koje me iznenađuju je svijest o tome kako mi se neka nevidljiva sila može toliko duboko zavući ispod kože i kako može u toliko malo poteza razoriti moju dušu.
Razočarala sam se shvativši da ipak nisam spremna na sve situacije jer si još uvijek ne mogu ni predočiti kako se ispod te bijele boje krije nedužno tijelo uprljano crvenim kapima boli. Sada, više nego ikada želim gledati očima djeteta koje ništa ne bi shvaćalo i koje bi se zadovoljilo malenom utjehom. Iako, moram priznati da bih pogled djeteta, kada bih mogla vratiti vrijeme samo par dana unaprijed, poklonila tebi jer znam da dijete nije previše spretno, ali ipak nije ni dovoljno sposobno za napraviti stvari koje sada toliko bole.
Boli me i činjenica da se u mojoj glavi povremeno pojavi ideja za bijeg, let, san ili bilo koji drugi način nestanka. Teško mi je priznati da nisam dovoljno sposobna da prebrodimo to u 4 oka . Nevjerojatan je osjećaj koji se stvori kada pomislim kako je bilo lagano zasipati druge riječima i koliko me činilo sretnom dijeliti savjete, a kako je teško pronaći riječi i putove kada se dogodi u stvarnom životu. Možda smo svi takvi da ne možemo u potpunosti osjetiti tuđu bol , patnju, i čežnju dok se ta vrela voda ne prolije toliko blizu nas samih.
Najviše se bojim tog crnila koje mi jedino preostaje s obzirom na to da će mi nakon svega crvena boja izazivati neprestani panični strah.
Ipak… u pepelu vidim i taj tračak svjetlije boje koji kao da mi šapće ono što želim čuti. Ne znam..
Odlučila sam se prepustiti hladnim vjetrovima da zalede moje osjećaje, ljubav i sve riječi koje nekontrolirano izlaze pred drugima jer tako ću možda i ja postati dovoljno hladna da ne vidim i ne osjećam ništa oko sebe. U tom slučaju neće mi biti nimalo žao ako odletim sa pepelom…
Post je objavljen 28.03.2007. u 23:42 sati.