Vidjeh ga ponovo jutros u ogledalu. Bio je tamo gdje voli obitavati, al držao se kuteva. To obično radi kad se budi, malen i stidljiv, no ipak zamjetan. "Ajde, ajde, ne budi tako sramežljiv!", tepao sam mu ohrabrujuće. I uhvatih lijevi kraj, te lagano potegnem. Uhvatih desni kraj, te potegnem i njega. Sad je bio veći i kočoperio se ponosno. Sad je bio snažan i smjestio se udobno.
I Smješak svoj ponio sam kroz život. Ponosno pokazivao ga svima. Ponosno pružao ga vama. Poslužite se, uhvatite ga. Rastegnite, vrlo je lako. Uhvatiš lijevi kraj i potegneš. Uhvatiš desni kraj i potegneš. Evo, sad, tu..vuci..taaako..još, još malo..rastegni ga.. Vidite, odgovara vam, a tako lagan je za ponijeti..
I ako sretnete bučnijeg mu brata, pustite ih slobodno da se druže..jer Smješak i Smijeh se tako lijepo igraju..
Post je objavljen 28.03.2007. u 10:27 sati.