Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nilo

Marketing

Bla Bla

Htjedoh još jučer napisati post, ali sam onda odlučila da ću pogledati Latinicu, misleći da će mi svojom jučerašnjom temom otvoriti nove vidike. Nije se nažalost u meni dogodilo ništa senzacionalno, pa time onda nema više odgađanja.:))

Mislim da će ovaj post biti ponešto drugačiji od onih koje inače pišem, čime ne mislim reći da su svi moji postovi jednaki (iako, ako ću biti iskrena, o tome ne mogu ja suditi). Mislim da ću u njemu malo reći, za što imam dobar razlog – nemam što reći.

No, nije još gotovo, ne brinite.:)

Dakle....
Nisam znala koliko je zapravo komplicirano i teško završiti jednu vezu. Kada si već gotovo siguran da je želiš završiti, nešto te spriječi. Ne znam što. Možda već i izrekneš te riječi potrebne za veliko finale, a one se ne shvate dovoljno ozbiljno, pa se saga nastavlja. Ili su ti riječi već na vrh jezika, već ti se usta otvaraju da puste van te glasove koje si prije uvježbavao i smišljao, a onda pogledaš onog drugog u oči i zatvoriš usta.
Nedostatak hrabrosti? Snažni omen koji govori da to nije prava odluka?

Sve je moguće. Ali ipak – je li moguće da netko tko je smišljao govor svršetka, netko tko je već mjesecima nesiguran u sve što ima veze s tom vezom, u jednom trenutku predloži najnezamisliviju ideju, koja bi u "normalnim" okolnostima bila i više nego domišljata, štoviše, bila bi pravo osvježenje, ali u ovim okolnostima svakome bi izgledala kao ludarija. Svakome, osim mome još-dečku.

Pa smo tako otišli malo dalje (200 km dalje), u jedan motel (ustvari nije bio motel, nego Apartmani i sobe, ali meni motel puno bolje zvuči), kao kakvi preljubnici koji se skrivaju da ih netko poznat ne vidi. I mogu reći svima vama koji trenutno jeste u hepi vezama da je to za nekoga u hepi vezi odlično, fantastično, afrodizijaci su svuda oko vas, a osjećaj zabranjenog voća djeluje stimulativno na sva osjetila. Iako, naravno, ništa nije zapravo zabranjeno. I ponašali smo se kao najnormalniji par, radili sve što takav par radi, osim što smo jako malo pričali. Što je možda i dobro, s obzirom da te neke druge "radnje" nismo radili već od prapovijesti, a pričamo puno već non-stop od prapovijesti do danas, pa eto, šta bi onda još i tamo pričali.

Uglavnom... Ne, nisam naglo dobila amneziju i zaboravila sve dvojbe koje sam imala. Čak suprotno, tučem se po glavi i osjećam se totalno glupo jer ne mogu vjerovati da sam ja pomislila (makar i nekim udaljenim i neupotrebljavanim dijelom mozga) da ću riješiti nagomilane probleme u nekom apartmanskom krevetu. Jesam glupa, zar ne? Valjda je (tješim se) ipak stvar u očaju. I sigurna sam da ima i nevjerojatnijih priča.:)

No moram priznati da ipak ima nešto pozitivno u svemu tome. Bilo je lijepo na neki se način izolirati od svega što je prisutno oko nas svakodnevno. Bilo je lijepo i nasmijati se zajedno. Ali ja i dalje ništa ne znam.

Grozno sam komplicirana.

I oprostite na ovakvom izlaganju intime. Utjecaj apartmana, bit će. Obećajem, neće se ponoviti.:)


Post je objavljen 27.03.2007. u 19:26 sati.