Sama, lezim na krevetu i pokusavam zaspati.
Vec je duboka noc, mracno je i u sobi,
mjesecine veceras nema, tamni oblaci su sakrili mjesec...
Gledam prema prozoru, ali nista ne primjecujem...
Samo tri zvjezdice koje sam objesila na prozor
one svjetle u mraku...
Nije tisina, jer slusam radio i neke stare pjesmuljke
pustaju na mojoj omiljenoj stanici... Cak su i veseli.
Drago mi je jer se uz njih osjecam zivo...
Tuzna sam, ali s osmijehom na licu... Jel to moze?
Eto ocito da moze, jer se ja tako osjecam...
Ne mogu jos zaspati, nesanica je moja vjecna suputnica...
Zatvorim oci, ali samo cujem neku glazbu (koga zavaravam
uopce mi ne odgovara) i zivcira me... Nema smisla vise-
ni oni nemaju inspiraciju...
Mijenjam stanicu!- Dosta je bilo.
...
Samo sada treba izvuci ruku ispod toplog pokrivaca, a u
sobi hladno... Treba doci do radija... A tako mi se ne da...
Ali muzika postaje sve vise iritantna. Ludim...
Vise mi ni omiljena stanica veceras nije draga. Mrzim je...
...
Ali da, trazim stanicu i nadjem pjesmu: THIS IS HOW YOU
REMIND ME... Da, naravno da me vraca u proslost...
A kud bas sad... Kad mi je najveci problem bio kako
promijeniti stanicu, a sada mi je zao sto sam je promijenila
jer sam nasla stanicu sa pjesmama koje su tuzne,
melankolicne, osjecajne...
...
OH NO, I SAID TOO MUCH... THAT WAS JUST A DREAM...
I LOSING MY RELIGION...
...
Bolje bi mi bilo da sam slusala pjesmuljke bez smisla...
Bar ne bi razmisljala... Ok, oni bi me zivcirali...
Huh, kud god okrenes, tuga...
...
A u sobi i dalje onaj mrak, tri zvijezde na prozoru,
ja i nesanica, samo tuzne pjesme...
Jednostavno moram plakati u mraku...
It's not me who crying in the Dark, my heart is crying in the Dark!
Post je objavljen 31.03.2007. u 03:45 sati.