Marketing
Dopusti srcu da voli!
Strah od usamljenosti, tuge i jada
to sam sve osjećala tada.
Strah od suza u kasnim noćnim satima,
samoća i tuga stalno pred vratima.
Kuca, drhti i doziva moje srce jadno
od straha moglo bi stati koliko je hladno.
Mislila da ljubav sam okusila usnama tvojim,
da veću sreću vidjeti neću očima svojim.
Kao grom ostavio je ožiljak i lom
i samo sam tugu osjećala u srcu svom.
Mislila sam da ljubav pravu sam našla,
ali okrenula mi je leđa i samo otišla.
Tada sam jako naivna mala bila
i dopustila sam da ljubavi odsječe krila.
Nekada sam pogle tvoj voljela
i sve bi za tvoje poljubce učinila.
Nekoć bih i otrov iz ruku tvojih pila,
ali to sve dok sam tako slijepa bila.
Posljednje suze potekle su niz lice,
sada znam da te nisma voljela, izdajice...
Uzimam u ruke pero i pišem ovo pismo
da napokon sam priznala što bili mi smo.
Sada tek znam da još voljela pravo nisam,
ali da ovaj put napokon spremna jesam.
Voljet ću jednom, voljet ću snažno
jer za pravu ljubav nikada nije kasno.
Moje vrijeme tek treba doći,
ovoga puta znam da sve ću moći.
Znam da dovoljno sam jaka sada
da promijenim sve svoje greške od tada.
Kao ptica letjeti napokon mogu
i za to se zahvaljujem Bogu.
Jer na put stavio mi je njega i nju,
znajući da sam zaslužila sreću svu!
Pokušava i trudi se, ali ne uspjeva joj. Riješila se tereta koji ju je sputavao da bude sretna, i sada ni sama ne zna šta je, gdje je zapelo. Želi biti sretna, više od bilo čega. Ali možda je upravo u tome stvar... što ona to previše želi. Prestala je vjerovati, prestala je nadati se... misleći da je tako ništa neće moći povrijediti, baciti. No, prevarila se. Usprkos svemu tome ona je i dalje sama, ona je i dalje tako kako je. Nije tužna, a možda si to ne želi priznati. Opet se zavarava i sam sebi govori da je dobro, da je sretna. A nije... Treba nekoga da ju zagrli u kasnim noćnim satima, da ju poljubi i kaže joj da će sve biti u redu... jer on je sada tu. Ali toga nema. Mrzi sve oko sebe koji misle da su pokupili svu pamet svijet jer imaju nekoga, i jer su sretni. Pa sada misle da sve znaju, a samo pred malo su i oni bili u njenoj koži. I ona ih je tada tješila. Samo njoj je to dopizdilo. Dosadilo joj je da ju svi tješe i gledaju kao da je jadna. Nije jadna, samo želi da ju puste na miru i da ju ne žale. Jer tako joj je samo teže... tako joj samo svaki dan trljaju sol na ranu. Trenira svaki dan, samo da se makne od svega. Uspjeva joj tih nekoliko sati tjedno. Tada je najsretnija osoba na ovome svijetu. Pleše i sretna je... Tamo joj nitko ne može pokvariti dan... ali baš nitko. Tamo su samo ona i muzika, ona i koraci. Sami!
Ima osjećaj da ju nitko ne razumije jer sada su svi sretni. I svi kao da na silu pokušavaju i nju uvrstiti u taj njihov sretni svijet. Ali to ne ide na silu... Time joj samo daju nekakvu nadu, a ona se na kraju opet razočara... a ne oni. Njima je svejedno. Njih to ne pogađa toliko. A opet, možda je ona sve to umislila i jednostavo samo zna da žali sama sebe. Toliko toga želi reći, ali ne zna kako. Riječi kao da nema, a misli su joj pune... a opet prazne.
P.S šta se tiče onog frenda iz prošlog posta! Bolje sam sada. Neke sam stvari malo bolje pogledala i sada je ok. Tako je moralo završiti. Sada meni ostaje samo da se njega sjećam onakvog kakav je bio onda... i pamtim ga takvog zauvijek!
Post je objavljen 22.03.2007. u 13:32 sati.