Danima pada. Zatvorena sam u kući i već pomalo ludim. Brdo neopranog rublja neprestano raste, vlažan zrak stvara neugodnu ljepljivu atmosferu...zima je u vrijeme kad sam očekivala sunce...
Vozila sam se juče na posao i nebo se spojilo sa zemljom, kiša je lila kao iz kabla. Neki glazbeni urednik puštao je plesnu muziku...mudro po mom mišljenju. Dogodilo mi se nešto što mi se znalo događati kad sam imala 16-tak godina.
U ono vrijeme, prije spavanja, pustila bi sebi Ravelov Bolero. To je bio moj način opuštanja, ali svar nije bila samo u glazbi. Nakon nekoliko početnih taktova zatvorila bi oči i sanjarila....
Ona u haljini boje kože, sa čvrstom zategnutom punđom na sivim daskama kazališne pozornice, on u crnom triko-odijelu. Klize po pozornici, kreću se kao jedno, prate svaki takt, svaki zvuk, udarcom pete o drveni pod ili kratkim trzajem ramena, sve je puno napetosti, strasti, čežnje...Bolero dugo traje, dovoljno dugo da utonem u san...ugodan, naravno...
Jučer, glazba na radiju natjerala me da napravim isto...oni ljudi u mojoj glavi plešu, vidim im skladne kretnje... noge prepune ritma, izjednačenu snagu muškog i ženskog plesača, nitko ne dominira...ples njihov je lijep kao ljubav, još ljepši...i osjetim nešto davno zaboravljeno...trnce uzbuđenja kako se lagano penju od nožnih prstiju prema gore i cijelu me obuhvaćaju...osjetila sam se ponovo mladom i slobodnom.
Imam skrivenu strast prema latino glazbi, ne svoj, samo prema ponekom izvođaču, npr. prema José Felicianu,
ostavljam vam zato jednu pjesmu koja čini kišu ljepšu, ako zbog nijednog drugog razloga zato što kaže u jednom dijelu...
"Slušaj kako kiša pada, slušaj kako pada, u svakoj kapi kiše, ti znaš da te volim više,
Neka pada cijelu noć dok moja ljubav prema tebi raste
i sve dok smo zajedno, ko brine o vremenu..."
| The Legendary Jose... |