Danas je mojoj mami 68 rođendan.
Ona nas je napustila prije osam godina.
Ali,
ne umire ljubav,kada umru ljudi.
Zbog moje mame i njezine mudrosti,
ja se ne bojim smrti.Bila je moj najbolji
prijatelj,moj učitelj i moja stjena.Svaki
put kada smo se rastajale,bilo je to zbog
toga što sam se ja udala i otišla živjeti
daleko od nje,ona bi kazala:"Vidimo se
uskoro."Bilo je to kao da će mo se vidjeti
za koji sat i ...ma koliko to trajalo,znala
sam da neće prekršiti obećanje i da će to
biti...brzo.Nikada nije osjećala nikakav strah
od smrti.Možda i zbog toga,što je tata otišao,
prije nje i znala je da je tamo čeka.Kada se
razboljela,nismo govorile o smrti.Samo je
meni i sestri,jednog sunčanog dana,kao
nešto najnormalnije ,rekla:"Nemojte mi
donositi cvijeće na grob.Tata i ja nećemo
biti tamo.Tata je volio šume i sigurna sam
da će mo šetati Papukom,a tamo ima cvijeća
i ja ću ga donositi vama."Samo smo se
pogledale,smješak joj je bio na usnama
i znale smo da će tako i biti.Nikada nije prekršila
obećanje...Nakon nekoliko dana ,iscrpljena
bolešću samo je zaspala.
Ja sam dugo plakala.
Zatvarala sam se u sobu i danima nisam
izlazila.Jedne noći ona mi je došla u san
s buketom poljskog cvijeća i osmjehom,
kao onoga dana.Od tada ja sadim cvijeće u vrtu
i na svaku stvar koju napravim nacrtam ili
izvezem cvijet.Tako je ona uvijek sa mnom.
Ružo,moja Ružice,
sretan ti rođendan,
tamo odakle me čuvaš!
Volim te.
Post je objavljen 27.03.2007. u 00:32 sati.