Nametanje osjećaja krivnje i osuđivanje nikoga ne čine sretnim. Osuditelj poručuje kako je bolji i pravedniji od osuđenoga, pa stoga, valjda, i vredniji poštovanja. No, nedostaje mu bitno: ne djeluje iz svoje dobre jezgre. I u tom pogledu puno možemo naučiti od Isusa. U današnjem evanđelju čitamo o ženi koja je zatečena u preljubu te bi prema zakonu trebala biti kamenovana.
Revnosni "pravednici", pismoznanci i farizeji, dovode je pred Isusa, evanđelist dodaje, da bi ga kušali. On, međutim, mirno piše po pijesku, a kad oni navaljuju kaže im: "Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen". Budući da je njih, tako pametne, ugledne i pravedne, pogodio u središte njihovih potreba da kažnjavaju - njihovu vlastitu grešnost i slabost - odlaze jedan po jedan, počevši od starijih.
Isus ne osuđuje već liječi. Ženi kaže: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više". U Ivanovu evanđelju za sebe kaže: "Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti". Pozitivan odnos prema čovjeku, ne da ne vidi prekršenu normu ili neko dobro, nego radije gleda kako mu pomoći da joj se vrati.
Osuđujemo li nešto je u nama vrijedno osude. Prebacivanjem krivnje i osudom, sve ako je netko i teško pogriješio, ne pomažemo. Osuda je transfer, a ne lijek. Riječ je, naravno, o osobnoj a ne društvenoj razini.