Prošla je i ta kobna večer koja se morala dogoditi da bih na drugome vidjela što može učiniti ta krinka satkana od alkohola. Vjerujem da je to samo jedan niz načinjen od mržnje, straha, patnje i boli, a vjerujem i da ću na takve nizove još koji puta naletjeti u životu.
Moram ti priznati da sam ostala zaprepaštena vidjevši kako alkoholne pare neizrecivom brzinom mijenjaju crte tvoga lica pretvarajući ih u zastrašujuće grimase s kojima se do sada nisam susrela. No, ono što me najviše iznenadilo je činjenica da sam prvi puta shvatila kako se ljubav u trenutku može pretvoriti u iskrenu mržnju i prezir. Ne mogu reći da ne postoji nijedno zrnce tuge, ali sam sigurna da su postojanje tih zrnaca uzrokovale spoznaje o nesigurnosti na svijetu ili možda trenuci u kojima si pokazao svoje drugo lice.
Mislila sam da si ti zadnja osoba koje se trebam plašiti, da si ti onaj oslonac koji će se uvijek pojaviti i da si ti baš onaj brodić o kojem smo pričali.
Svjesna sam da će tvoj zvjerski pogled opet zamijeniti onaj nevini kojim ćeš me moliti za oprost, ali mislim da su strah i mržnja koju si mi sinoć priredio kao subotnju predstavu preveliki da bih se mogla sažaliti i da bih te ikada više mogla zavoljeti. Moram ti priznati da si zaista bio dobar glumac, ali i ovdje su se kao i u svakoj predstavi pojavili oni lukaviji. U ovom slučaju bio je to glumac koji vješto otkriva tvoje lice: Alkohol!
Iako sam umjesto pljeskanja na predstavu odgovorila strahom i suzama, zahvalna sam tom moćnom glumcu koji te u samo nekoliko trenutaka razotkrio.
Zahvalna sam i ostatku publike koji je hrabro čekao da završi ta prokleta predstava i koji mi je poklonio zagrljaj kada sam ga najviše trebala…
Post je objavljen 25.03.2007. u 14:11 sati.