(by anna)
Jucer mi dolazi djevojcica i daje mi svoj spomenar da joj nesto napisem za uspomenu...i to me podsjetilo da i ja imam negdje sacuvan spomenar iz cetvrtog osnovne...kako su to bila super vremena!..sve drugarice su mi bile SDD (super dobra drugarica), simpatije su se pisale u siframa (samoglasnici brojevima od jedan do pet pa je tako Damir bio D1m3r)...ko djeca. I jucer gledam tu sad svoju ucenicu kako mi daje spomenar...k`o u usporenom filmu, k`o neki izokrenuti deja vu...
I ne bude mi mrsko potraziti taj spomenar kad sam dosla kuci...Ljudi moji!! Koja smo naivna djeca bili! Ali opet i tako veseli i razigrani, svaka ta dvolisnica je kao malo umjetnicko djelo, sa crtezima, porukama u savijenim krajevima, zeljama za dozivotno sjecanje...Mozda naivno, ali kad uporedim nas i danasnju djecu...pa ne mogu da vjerujem da se trebamo zvati istim imenom-djeca.
Danas djeca vec u prvom osnovne tvrde da je cvrcak ipak trebao krepati od gladi i da je mrav u pravu sto mu ne zeli pomoci...citiram: „Ko mu je kriv pa je plesao cijelo ljeto“...jedva sam ih preusmjerila na pravi put. Do kada ce zadrzati takvo razmisljanje, ne znam...ali mislim da je samo pitanje dana kada ce jadni cvrle ponovo krepavati od gladi...
Danasnja djeca nemaju tu bezbriznost koju smo mi imali, danas je sve stvar prestiza. Sve same krajnosti...Neko je obucen u Benettonu od glave do pete, neko nema ni za uzinu...nema sredine. Pa ja sad u razredu imam nekoliko djece ciji je zivot do seste godine bio tako tezak i tako komplikovan da me ne bi cudilo da zavrse na antidepresivima u dvanaestoj. I kad mi je ta curica dosla sa spomenarom...osjetila sam dasak onog starog osjecaja, da ce pisati kako zele sve najbolje jedni drugima, da zele ljubav i srecu i petice u dnevniku...ne znam, bila sam pomalo ponosna na njih...a mozda sam ja ipak i dalje ono naivno dijete...ko zna.
I uglavnom, evo par pjesmica iz tog mog spomenara....