Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Sjene prošlosti...

Hodam u tami... Ne znam gdje sam. Svugdje oko mene osjetio sam vonj krvi. Krv?! "NE!" bilo je sve što sam pomislio. Moja bijela košulja bila je natopljena krvlju, lijevi obraz bio je ogreben. Suha krv napravila je na njemu smeđu koru. Odteturao sam do potoka koji je tiho žuborio nekoliko metara dalje. Bio sam se slomljen. Tiho sam upitao "Zar sam TO ponovno učinio?!" Nije bilo moguće. Bio sam slobodan, nitko me više nije imao u šaci... što se samo dogodilo? Vrele suze klizile su mojim licem miješajući se s krvi koja je ponovno potekla. Želio sam vrisnuti, glas me napustio. Grlo mi se toliko stegnulo da sam mislio da ću se ugušiti. U slijedećem trenutku, moj želudac se ispraznio... Kao ranjena životinja odvukao sam se ponovno na obalu i legao u visoku travu.
Mračne aveti oko mene, tiho su šaptale svoje priče. Znao sam tko su, nekoć su i one bile živa bića, robovi, ubojice kao ja, kažnjeni od svojih gospodara, osuđeni na vječnu patnju. Sada samo sjene, mračni obrisi bez života... Kao ja.
Bilo mi je tako je hladno. Morao sam ustati. Unatoč svemu i dalje nisam želio umrijeti. Jedva sam se pokrenuo... Moj dah padao je na zemlju u obliku sitnih kristala, tresao sam se cijelim tijelom... Bio sam tako umoran, oči su mi se same sklapale. Njihov šapat, svakim korakom postajao je sve glasniji. Želje su mi nešto reći, ali ja ih nisam razumio. Moja snaga me napuštala. Morao sam sjesti, malo predahnuti.
U daljini sam čuo kako netko nježno doziva jedno ime. Možda je to bilo i moje, više se nisam sjećao kako se zovem. Glas je zvučao tako tužno, tako umilno... Bila je to žena i ona je plakala. Zbunjen, tumarao sam tamom prateći melodičan pjev njenog glasa. Moje srce lupalo je sve brže kako sam hodao naprijed. Kako me samo boljelo dok je pokušavalo iskočiti iz mojih grudi. No, hodao sam dalje i dalje, dalje... Poznavao sam taj glas.
I onda sam je ugledao. Sjedila je sama u travi. Njena bijela spavačica bila je oblivena krvlju. Tanak bodež bio joj je zabijen u grudi, točno u sredini srca. Nikad nisam pomislio da ću baš nju ponovno vidjeti. Njene plave oči, dva sjajna safira bila su uperena u mene. Oči su bile jedino živo na njoj. Djevojka, na svijetlu mjesečine. Mojim licem ponovno su potekle suze. Bila je to prva nedužna žrtva koju sam morao ubiti za svog gospodara, nažalost ne i posljednja.
Kao divlja zvijer, s glasnim urlikom se bacila na mene zabivši svoje nokte u meku kožu na mom vratu. Jedva sam ju uspio odbaciti u stranu. Moje srce lupalo je tako snažno da sam pomislio da će se rasprsnuti. Time bi ono samo obavilo ono što je djevojka željela. Nisam ju mogao osuđivati zato što me željela ubiti, ona jednostavno nije razumjela. Ipak, nisam mogao dopustiti da me ubije. Kvragu, želio sam živjeti! Nisam mogao dopustiti da me napokon ubiju sjene moje prošlosti. Previše sam se borio.
Odlučio sam se ovaj put svojevoljno prepustiti svojoj mračnoj strani, onom drugom JA koje je sada snivalo zarobljeno u dubini moje duše. Poput manijaka bacio sam se na nesretnicu obuzdavši ju svojom težinom. Bila je strahovito snažna, ali moje drugo JA bilo je jače. Iščupavši bodež i njenih grudi zamahnuo sam prema vratu. Bodež je lako prostrujao kroz suho meso aveti. No ona nije posustajala. Odbačena glava cerila mi se u lice dok se tijelo i dalje borilo. Za razliku od mene, ona se nije umarala. Nakon nekoliko minuta uspjela me nadvladati. Njene tanke ruke stisnule su moj vrat. Nisam više mogao disati. Pluća su mi vapila za zrakom… pogled mi se crnio. Život me napuštao... Ja sam umirao.
S glasnim vriskom i suzama u očima probudio sam se u mekom krevetu. Vani je puhao topao vjetar. Bio je lijep, sunčan dan. Bijele zavjese vijorile su poput zastava. Sjedila je pored mene, držeći me u naručju. Njene nježne ruke nježno su me cjelivale. Vrele usne priljubile su se uz moje čelo. "Tu sam..." tiho je šaptala "ja ću te čuvati, nitko ti više ne može nauditi." Polako sam se ponovno prisjećao tko sam. Bio je to samo san, jedna od mora koje me prate cijeli život. Ipak, nisam bio sam. Sada je ona bila uz mene. Od dva samotnjaka, dva roba nastao je slobodan par.
Nježno sam ju zagrlio dok je ležala na postelji pored mene i ponovno usnuo u njenom naručju. Ovaj put nisam imao more, nisam se više bojao. S njom sam se osjećao sigurno. Dok god smo zajedno, nitko nam ne može nauditi, u to sam bio siguran…



Post je objavljen 23.03.2007. u 19:42 sati.