ELEGIJA
Kad jednom zora zapuca, sirota zora bez mene...
I gusta jata gavrana...na pusti atar dolete...
Bićeš u tuđem naručju...biljeg još jedne nevjere...
Da humka moja proplače, kad se orosi...
Ja sam ti oči ljubio...u zjenama se gubio...
Kao vlat trave tijelo žeženom vatrom prskalo...
I sav mi život u tebi...na vječan život ličio...
A sve se naglo srušilo, kad me izdade...
I kad mi jednom rekoše da si zaspala...
Na ruci novog dragana, leglu prevare...
Srce je odmah prepuklo...i ne bi lijeka za mene...
I smrt se grohotom smijala...kao mrcina...meni blesavom...
Novi sam atar našao...pa se u njemu dovijam...
Sa vonjem gline memljive...i leglom crvi na srcu...
Dok mlada trava nadamnom...u svađi s vjetrom romori...
Bal crvi urliče...da nikog nemam kod kuće...
Na vrata mandal udari...Dženi, ljubav i ubica...
Našla je ljepšeg, boljeg i vještijeg majmuna...
Ojlenšpigel...lažovčina...jedino mom strahu sličan...
Klela mi se na nikad neće...obećavala...meni blesavom...
Utom padoše snjegovi...na mojoj humki slažu se...
I ne bi žive dušice...da stavi buket ružice...
Spremna je Ona varati...u Beču valcer plestati...
A maskenbal sam platio... sobom blesavim...
Post je objavljen 23.03.2007. u 09:48 sati.