2:55. Ne mogu spavati. Nije pun mjesec. Svejedno, ne mogu. Bok. Leđa. Drugi. Trbuh. Roštiljam već satima. 5:23. Jastuk mi je mokar. Lice isto. Mora da sam plakao. Ne sjećam se. Mučim se, tko zna zašto. Jebote, utrnula mi je desna ruka. Mrzim taj osjećaj. Pokušavam ju probuditi. Ma da ti jebem sve! Grč! Desna noga. Koji mi je večeras!? Lijeva strana mozga štrajka? Nestašica kisika? Moram prestat duvat! Ustajem jer mi je dopizdilo glumit gljivu. Nabacim sto sklekova da krv prokola. Koja forma! Jebote, moram prestat računat u binarnom sustavu. Au! Brijem da je nešto kvrcnulo u zglobu šake. Desne, naravno. Krasno. Baš mi treba da se sjebem do daske. I to sad pred…AUU! Da ti j* sve u p* m*, u k*, jebemu!! U mraku sam naletio na dasku od polurastavljene police, da joj j* m* glupu! I to ravno u mali prst, u k*, i to desni, u p* m*! Moram prestat prostačit! Ma moram zaspat!! Odšepam do vecea; možda je u tome problem. Da ću upalit svjetlo, a ono žarulja grune. Userem se od straha i prestane mi se pišat. A jebemu, ionako bih sve zapišao u mraku…
Već je 6:00. A, jebiga sad, onda ni neću natrag (ne)spavat. Odluka je pala i ja se odlučim megalomanski protegnuti i s obje raširene ruke u zraku se istežem i zijevaa-aaauuuu!! Pa nemoj me je*! Opalio sam rukom u luster! Fu! Glavno da je sve u redu s – i tad se srušio…naravno…NE, stvarno NEMAM riječi… Mutavo klimam glavom lijevo-desno. Preskakujem staklo i razne dijelove, srećom nisam bos, dočepam se sobe kako bih se obukao. Nije me previše začudilo kad sam skužio da sam majicu obukao s krive strane, ali to što sam uspio stati na jednu od nogavica i pasti na dupe – to je već van svake pameti! Ali to je valjda tako kad te krene…
Totalna magla! S nasipa se ne vidi ni Sava, ni most, ni da je ikakvo naselje u blizini! Ali barem sam izašao iz one ludnice. Gladan. Jer, aha, to sam zaboravio spomenuti, jer sinoć očito nisam dodatno tuknuo vrata od frižidera i sve se pokvarilo. Rado bih i kavicu neku popio; slučajno sam ostao bez, m-da… Pičim ja tako maglovitim bespućima, al brijem da bi mi ionako bilo sve mutnjikavo jer su mi oči totalka krvave i na pola koplja. Malo me hvata paranoja… s jedne strane mi se pričinjavaju zvukovi, a s druge ko da sam Pale sam na svijetu – ni psa na nasipu! Okrenem se da ću nazad – jebat ga!!! – naleti na mene neki prokleti biciklist! He! Izmaknem se ja – ali zajeb – na krivu stranu i strmopizdim se niz nasip po mokroj travi. Okej, sve mi je promočilo do jaja, malo sam blatnjav. I malo san maka! Iz sebe izbacim bujicu prikladnih pojmova i radnji dotičnom seronji na bicu! Olakšavši dušu krenuo sam se ustati i u jednom trenutku osjetio neopisivu toplinu u desnom dlanu – okej, očito JE bilo pasa na nasipu! Velikih… S totalnom nevjericom brišem ruku o travu, mutavo klimam glavom lijevo-desno, i pokušavam se sjetiti kojem božanstvu sam se zamjerio u zadnje vrijeme. Ali svaku ideju mi blokira činjenica da sam u govnima. Doslovno. Totalno u tom trenutku vidim Allanis Morisette kako se kraj mene dere Isn't it ironic!? Moram prestat duvat!
Iz drugog pokušaja sam se popeo natrag na nasip i sa spakiranim kovčegom – iliti, bio mi je pun kufer! – krenuo doma. Bio sam spreman na sve: bicikliste, pomahnitale džogere, neuračunljive majke s kolicima, na vanzemaljce, ALI - ne i na napaljene džukele... Dakle, s leđa mi došnjofa neki dodž i zabije mi nos u dupe, ja se stepem, jebote, prepao me (to što sam zacvilio od straha hvala bogu nitko nije čuo) i mislim si: da nisi ti taj seronja, jebo ti pas mater! Ajde Pas, Bleki, Rista, Max, Jura, Grga…ma baš si mi cukini, ajd sad štura, šic, proć, kaj me pratiš, kae, kaaeee!? Postavim se totalno ko faca i dominantno, što sam si ja vjerojatno zabrijao, nego što je to tako i njemu izgledalo, jer mi se učini na trenutak da mi se podsmjehnuo i isplazio jezik. Zbunjen, spustim gard i u trenutku nepažnje frajer mi gurne njušku u jaja! Wooowoowhooo!! Čekaj malo, jesi zgodan, al nisam ti ja jutarnji tip! Brijem da nije skužio foru jer mi je mahnito počeo hampat nogu! Guram ga (hump), pikam u oči (humphump), navlačim (humphumphump), skinem ga na sekundu, on se zakači (u-hump-a-hump-yeah…), jak momak, nema što! Stvarno više dosta, jebemu! Pa nisam ja ničija kuja! I zapamti: ne znači ne!! Ma…k*…nemam se snage borit protiv psa u apstinencijskoj krizi. Odoh ja doma povlačeći psa koji mi pari desnu jebenu nogu!
Od pustog treskanja putem pripiša mi se i olakšam se u šikari, odmah ono kad se spusti s nasipa, pazeći da izbjegnem kontakt: moje dragocjenosti-ludi ševac. HA! To je bio pun pogodak! Lik se otkvačio i krenuo to njuškat što sam ja iskoristio i ko lud trk doma! Nek sad uživa… I, hvala bogu, izgleda da me nije pratio. Samo bi mi još i to falilo. Napokon pred zgradom! Vadim ključeve. Ključeve. Klju…da ti j* m* da ti j*!! Mora da su ispali dok sam se tamo prevrtao po nasipu! AAAAAA! Vrištim! Majke mi, počet ću plakat ko curica! Lupim nogom u vrata! Šakom! Opet nešto kvrcne. Jebemu, ovaj put sam sigurno nešto slomio! Mutavo klimam glavom lijevo-desno. Prošvikat ću!! Tko zna gdje sam to pao, od magle se k*ca ne vidi. Ništa; idem preko vrta i terase, hvala bogu da sam u prizemlju. Je, samo što sad treba samo savladati tri metra zida. Kakve sam danas sreće ostat ću zakeljen na njemu ko u crtićima! MA, nisam ni došao do trećeg pokušaja , ti-du, murja iza mene. Alo, momak! Ajmo ruke u zrak, uza zid, raširi noge! (gledam previše fimova). Reko, helou, ja živim tu!? Aha da, da…da vidimo osobnu! E nećete vjerovati, ali nemam osobnu, samo sam izašao malo iz kuće, prošetat na nasip jer mi se doma sve raspada i luster i polica i onda sam pao i izgubio ključeve i onda me tamo neki ludi biciklist gurnuo niotkud, nenene, prvo me gurnuo pa sam pao, i onda me počeo ganjat, ne lik nego pas, i rukom sam stao u njegov drek i počeo me parit i nisam ni skužio…. i ….
Ćuza! Telefonski poziv? Korisnik je privremeno nedostupan ili je… Sad mi ostaje još pola-pola i pitaj publiku! Nema ništa ljepše nego nedjeljno jutro provesti u policijskoj postaji! Srećom (?!) od ranije imaju moje otiske i dosje (rekao sam da moram prestat duvat!) i sjetili su se provjeriti da ja ipak živim na dotičnoj adresi. Hvala, hvala, sad mogu ići. Dogegam se do doma, lud, prljav, smrdljiv! Al kako ću sad u st…MOLIM?! Vrata otvorena. Totalna premetačina. Izgleda da nekome nisu trebali ključevi…možda je pas… Halo? Prijavio bih provalu… Sjedam. Mutavo klimam glavom lijevo-desno…
Bleki
Post je objavljen 23.03.2007. u 02:55 sati.