Otišavši u knjižnicu, odlučila sam tamo, u sveopćem miru što me obuzeo, pričekati i provesti samo još jedan, sasvim običan dan, kakvih je trebalo biti dovoljno. Brižno sam, gotovo nečujno zatvorila vrata za sobom. Našavši se u dragoj prostoriji, okružena knjigama; zadrhtavši, primila sam jednu od njih u ruku. Ako sada počnem i čitati poput nje…, vratio mi se strah. Ljudskost, nepovratno izgubljena onoga trena kada otvorih oči u bijelome lijesu, bojala se nanovo biti samo blijedo, čeznutljivo sjećanje.
Knjiga mi je ispala, ustuknula sam od nje kada su tvrde korice tresnule o tamni, drveni pod od neulaštenog parketa. Drhtala sam lagano, ni ne pokušavajući se smiriti. Ne… neka ovo ostane ljudsko… makar samo kao sjećanje. Sumnjala sam da bih mogla uzeti bilo koju knjigu i pročitati je kao čovjek, polako i ne pamteći apsolutno svako viđeno slovo. Moram pokušati, no ako ne uspijem…, stiskala sam šake, unatoč očaju pazeći da se ne povrijedim svojim dugim noktima. Bacila sam tugaljiv pogled prema tamnom, smeđem, četvrtastom predmetu na podu te ispustila uzdah. Dokono sam ju vratila na policu, točno se sjećajući gdje je stajala, proklinjući savršeno pamćenje. Zar se sad bojim svega što mi je nekoć bilo drago?, aludirala sam na posvećene predmete, koji mi bijahu odbojni unatoč svoj prekogrobnoj ljubavi za njih, jer su predstavljali ono u što sam vjerovala, u što sam htjela vjerovati. No, s knjigama je bilo sasvim drugačije. Kod njih nije bilo nadnaravne nelagode koja mi je mogla i fizički naškoditi, a koju sam, zavaravajući samu sebe, opravdavala ljubavlju prema Bogu, ne prezirom prema sebi, ustvari ovome što me vampir natjerao postati. Njih jednostavno nisam htjela koristiti kako bi čudovište činilo; bile su (kao, uostalom, i religija, ali tako sam bila sposobna razmišljati samo u mračnijim trenucima, te uporno odbijala tu misao) namijenjene ljudima; smrtnim ljudima, ne meni koja sam samo htjela biti čovjek, koja nikad više neću moći biti istinski čovjek kakav uništava zlo, čudovišta barem metaforički, jer su fizički mnogo jača od njega. Svojom plemenitošću, takav čovjek bi me odveo do samouništenja; mene beskorisnu, okaljanu, zlu, bezvrijednu… vampiricu… čak ni vampiricu, kakva se smatra ženom, nego vampira, samo s izgledom privlačne žene. Ništa nije za mene. Ni predmeti oko mene, ni zrak, ni ove misli, ni osjećaji, ni ovo postojanje… jer sam… mrtva…, zadnja misao, u mojoj glavi preobražena u okrutnu riječ, svaki put me mogla nanovo zaboljeti. Ništa nije za mene…, čučnula sam tonući u mrak, skvrčivši se u sebe. …ali ipak…, javljala se misao, nova i svježa, loša kao iz groba ustala. …ali ipak sam ovdje. Koristim predmete oko sebe, dišem, mislim, osjećam… živim i uzimam tuđe živote. Ne, ja ne živim. Ja postojim, ja sam tu!, otvorila sam oči, ponovo rodivši svoj um iz njegova pepela prije nego se sam ubio. Života, pravog života u meni nikad više neće biti, ali moj um pokreće moje tijelo. Neka mi to zasad bude dovoljno., barem nakratko se pomirih sa sudbinom, samo ju prihvativši, jer pomirbe neće biti dokle god osjećam i najmanju krhotinu čovjeka u sebi. Vječno ću biti ja, ali nikada više čovjek. Ja sam vampir, kako da budem čovjek i zadržim dostojanstvo? Jednostavno, jako jednostavno… isključivo dobre ljudske osobine trebale bi obuzdati krvopiju, (što nisu mogle) a njih, barem se nadam, imam. Eto, skromnost je ovdje., neiskreno sam se uspjela osmjehnuti, da bi osmjeh postao iskren kada se prestadoh opirati snazi dana, te postadoh nepomični leš koji skoro nije disao, a osjećao nije ništa, jer sam u mrtvilu sna našla blaženi, prazni mir. Zaborav.
NOTICE: Opravdat ću izostanak novoga posta prezaposlenošću rađenja/poboljšavanja dizajna. Sada se napokon dobro vidi i u Internet Explorer-u i Firefox-u. Nadam se da sada svi vide čitati i da su svi zadovoljni, a ako ne, poludjet ću...
Post je objavljen 08.04.2007. u 21:36 sati.