Osjecam se zaboravljeno...
Od njih... Od njega...
Nitko mi se ne javlja danima...
Osjecam se siromasno...
Kao siroce koje nema
novaca za sladoled...
Tako mu je nedostizan...
Zeli ga, a ne moze ga imati
kao sto to mogu druga djeca.
Osjecam se napusteno...
Kao napusteno stene,
ostavljeno na ulici...
Po kojem kisa pada i nitko
ne cuje njegov plac.
Osjecam se usamljeno...
Kao dijete s kojim nitko
nece da se igra, a ono tako
treba i zeli igru s drugom djecom.
Osjecam se maleno...
Kao zrno psenice nekad davno
posadjeno, a nikad izraslo...
Zatrpano duboko ispod zemlje.
Osjecam se prljavo...
Kao silovana djevojka
koja zeli svu prljavstinu koju
osjeca oprati sa sebe, a osjecaj
ne nestaje...
Osjecam se zaista ranjivo...
Krivim sebe za sve....
Ako je tako lakse svima- kriva sam!
Osjecam da ne osjecam...
Kao kamen koji trpi sve udarce
vremena, ali vjecno ostaje takav
kakav je...
Ne osjecam...
Mozda je bas u tome problem...
Ja sam kao miris nekog finog
parfema, ciji miris nestaje iz
dana u dan, dana u dan...
I dana u dan...
Polako, ali sigurno, nestajem...
Sto ce od mene ostati? Tko ce me se sjecati?
Kome cu tada biti vazna? Tko ce me nazvati
i reci: " Ja sam tu, ja marim za tebe, ja te
volim, uz mene neces biti usamljena,
napustena i zaboravljena...
Ja sam tvoja snaga i uz tebe sam zauvijek."
Tko i kada?
Nadam se samo ne kad
bude prekasno...
Post je objavljen 21.03.2007. u 12:45 sati.