Marketing
ARGH!!!
danas sam drijemo od 18:03 do 19:37. sve je bilo dobro kad sam se probudijo, protegnuo svoju seksimen nabildanu kralježnicu, no onda su mi se vratili današnji događaji... ARGH!!!
pa da krenem... mrmnj...
imo ja jutros predavanje i kao obično, to je bilo ujutro, što nas automatski dovodi do zaključka da se nisam naspavao iako sam legao ranije na savjet moje ljubavi, što nas dovodi do zaključka da... jebemu, nisam se dovoljno naspavo. i jel, saću ja ić na predavanje, ja pogledam van, tek op, vani snijeg ko nenormalan pada. ja ostadoh ozaren ko malo dijete kad dobije socijalnu kolu u čaši od dva deca. i ja se fino obuko i krenijo na faks. i došo ja na predavanje i sjedim, surfam, dopisujem se s curom i tek ni pet ni šest, viče profesorica, gotovo. ja stao gledat, WTF? brzo upotrijebih očne mišiće koji su osposobljeni za okretanje očiju u smijeru jugoistoka i upotrijebih desnu polovicu mozga da bih lijevom rukom izvadio mobitel iz đepa i pogledao kolko je sati, jer naime, to me je živo zanimalo pa sam sve ovo ranije navedeno iskoristio da bih saznao kolko je sati u tom trenutku. i saznao sam da je prošlo dvajst minuta od početka predavanja i već gotovo. no nije me to razočaralo. kad sam izišo van, snijeg više nije padao. sad zamislite ono isto dijete koje je dobilo socijalnu kolu, kako joj ga debela umirovljenica uzima i grohotom se smije dok joj se mast s bureka cijedi niz obraze... tako sam se i ja osječo... pokunjeno sam ošo u stan, našao najmračniji kut kuće i tugovao...
tada sam se uputijo u menzu... red je bio kilometarski. kad sam to vidio, zavapio sam poput ranjenog malteško-welšanskog koker hrt terijer poluretriver ptičara... pokunjeno sam stao u red i čekao... tada sam se zaputio na košarku. jej, rekoh sam sebi, košarka, jej... i bilo bi to dobro da u jednom trenutku, u žaru igre, ma žar, sve iskre frcaju, čak sam se i opeko kolko je žarilo, moj mrski neprijatelj i protivnik nije bacijo loptu s kobajage namjerom da je doda mom drugom mrskom neprijatelju, njegovom suigraču i ja ispriječih ruku i OP, ode nokat u tri pljačke materijalne. nije cijeli, puko je na polovini i to do pola. e sad vi kontajte. i sad mi se kao mrski neprijatelj ispričava dok sam ja bio u osupnut, i moj mali nabildani prstić je drhtao od straha i šoka... ma vraga se on htio ispričat, vidio sam ja u njegovim očima luđačku sreću što me uspio onesposobit. krv je frcala, no ja sam samo nabacio flasterčić s motivom zeke i potoka i sa suzom u oku i napetih prenabildanih mišića, s vjerom u čuda, dohvatio loptu i izjebo svoje neprijatelje tako da im je trebo kompas da se snađu u dvorani.
znojan, umoran, uputih se u trgovinu da kupim šampončić za moju bajnu kosicu. naravno, kosica je poprimila malo masniji oblik te sam se sjetio da sam potrošio sav šampon kod kuće. odlučih da mi treba novi. i uđoh u diskont u mom sokaku... i tada... vidjeh... NEMA LOREAL ELSEVEA?!?! to je bila kap koja je prelila bunar... bijesno urliknuh... ovako je to izlgedalo:
bijesno sam dofatijo hed end šolders lemon freš s police, od bijesa nehotice srušio jednu cijelu policu koja je pala na dvije babe i na mjestu ih usmrtila... dadoh hed end šolders lemon freš teti na blagajnu, platih i otišo sam kući... sam... ljut... oh sudbo kleta! tvoja dijela moje srce probadaju poput milijun bodeža!
sad sam se relatvino smirio, gladan sam, no, imam li salame u frižideru? bolje da ima...
Post je objavljen 20.03.2007. u 20:55 sati.