Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kia85

Marketing

u krug....

bila sam kod kuće za vikend...tati je bila misa u nedjelju za prvu godišnjicu iako mu je danas godišnjica...mama je htjela da se okupi cijela obitelj ,a kako ne bi svi mogli doći na radni dan, organizirala je to tako..
ne znam kako se uopće osjećam...cijeli ovaj treći mjesec mi je koma unatrag 3 godine...nakako se događa da nam se uzastopno dan pred Josipovo događaju nesreće u obitelji...mislila sam da će to stati na tati, ali nije i sve više mislim kako nas je netko urekao...kad sam već započela priču o tome onda ću vam i ispričati o čemu se radi...
prije tri godine bratić ( od strica sin) imao je nesreću s autom u kojoj je s njim poginuo njegov naj frend,a skoro i on..to je bio šok za cijelu obitelj..trebalo mu je dugo da se rehabilitira, a i dan danas mu je lice unakaženo....tim gore je što je smo s obitelji od tog njegovog frenda susjedi i što smo dosta povezani...
prije dvije godine opet dan prije Josipove skoro je djed preminuo od upale pluća...
prije godinu tata mi je završio u bolnici dan prije Josipove i umro na današnji dan...
i sad ovu godinu tetku je otkriven karcinom bubrega i sutra ga čeka operacija, a i umrla je djedova sestra..
nisam ni imala vremenan razmišljati o prošloj godini i tatinoj smrti jer su svi kod kuće na iglama što će biti s tetkom...mrzila sam bolnicu u kojoj je tata umro...čak je jedan od razloga zbog kojeg sam se odselila iz tog kvatra bio to što mi je prozor gledao u nju...mislila sam da nikada više neću kročiti nogom u nju...i sudbina se opet poigrala samnom...prije godinu dana na 18.03 bila sam u njoj zbog tata, a ove godine zbog tetka..odlučila sam se suočiti sa nekim stvarima...otišla sam do odjela gdje je umro, prevrtjela film u glavi,duboko udahnula i odlučila biti jaka....tetku sam sad potrebna...ne mogu izbjeći činjenicu da je to mjesto bolno za mene, ali to što bi ju izbjegavala ne bi imalo nikakav učinak...
stala sam na osjećajima...nema ih više..sve je u meni neka praznina...ne mogu se skoncentrirati da razmišljam o bilo čemu...mislila sam da neću preživjeti ove dane, a eto živa sam...
nisam tužna, nisam u depresiji...samo sam kao zombi....možda će me posljedice stići kasnije...sad samo promatram svijet oko sebe...i čudim se...čudim koliko je čovjek jak..koliko bola može preživjeti, a opet disati...


Post je objavljen 20.03.2007. u 18:54 sati.