Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nilo

Marketing

Dobro je činiti dobro

Ako se ne varam, svojevremeno je postojala nekakva emisija od koje sam ukrala (pardon, posudila) naslov za svoj današnji post. Ili je to bila nekakva udruga? Uglavnom, nema veze.

Na post s ovom temom i s ovim naslovom potakla me nedjeljna Spitzza, u kojoj je bila reportaža o Esmi Redžepovoj. Vjerojatno je mali broj onih koji nisu čuli za nju, no ipak ću reći da se radi o pjevačici fantastičnog glasa, rodom iz Makedonije, koja je svijetu približila romsku glazbu. Voljeli vi romsku glazbu ili ne, činjenica jest da se radi o jednoj vrhunskoj umjetnici koja je kao takva prepoznata i vrlo cijenjena. Gledajući tu reportažu, stekla sam dojam da se radi o pravoj, pravcatoj gospođi (bez onih negativnih konotacija kakve imamo dok izgovaramo tu riječ), koja mora da je jedna jako ugodna osoba i odličan sugovornik. Osim po svojoj glazbi i po dvostrukoj nominaciji za Nobelovu nagradu, Esma je poznata i po svojem humanitarnom djelovanju. Naime, ona je, sa svojim suprugom, posvojila ni više ni manje nego 47-ero djece, a danas ima i preko stotinu unučadi. Impresivno, zar ne?

Dakako, Esma je imućna žena, što je posvajanje tolikog broja djece i učinilo mogućim, no mislim da je više od ikakvog bogatstva tu bila potrebna ljubav i volja. Pa sam se ja tako zapitala koliko smo mi, "obični" ljudi spremni činiti dobro u okviru svojih vlastitih mogućnosti. Jer često je mnogima izgovor novac, pa imaju pripremljene rečenice poput "Da imam novaca, dala/dao bih siromašnima, domu za napuštenu djecu..." Vjerujem da dio tih koji takve rečenice izgovaraju zaista tako i misli, kao što vjerujem i da postoje oni koji velike dobitke (npr. jackpot na lotu) podijele sa potrebitima. No isto tako vjerujem i da su nekima takve tvrdnje sredstva za umirivanje vlastitih savjesti. Jer, budimo iskreni, je li stvarno potreban novac da bismo činili dobro?

"Dobro" nisu samo velike donacije (kakve vole davati "veliki" humanitarci poput raznoraznih divovskih firmi, trgovačkih lanaca i sl., dijelom u svrhu zamazivanja očiju javnosti, a dijelom zbog samoreklame). "Dobro" su i stvari za koje niti ne pomislimo da bi nekome mogle puno značiti. Bakica koja živi sama, a jedini glasovi koje čuje su oni s tv-a i radija, itekako će biti sretna ako je netko pita kako je i ako netko bude htio pogledati slike njenih unuka koje nije vidjela već od njihove pričesti. I saslušati nekoga znači činiti dobro, jer nešto što je nama samima toliko jednostavno da nam se čini smiješno, nekome drugome može biti veliki problem. Mislim da nema puno dobrih slušača, koliko god se većina voljela takvima prikazivati. Slušati ne znači brže-bolje dati svoje mišljenje (bez brige, nitko nam neće uzeti pravo na njega), nego znači stvarno slušati, i čak radije šutjeti, jer ako nam je netko ukazao takvo povjerenje da će podijeliti s nama ono što ga/ju tišti, onda ipak nismo mi u prvom planu.

Nažalost, često zaboravljamo da se svijet ne vrti oko nas, odnosno, da se vrti oko nas točno onoliko koliko se vrti i oko svih ostalih. Želimo da se nas sluša i čuje, a pritom mi ne slušamo i ne čujemo. Želimo da za nas postoji razumijevanje, a pritom ga mi nemamo. Cijenimo vlastitu tugu, dižemo je na tron, a tuga drugoga...će proći, zar ne?

Jadni smo ponekad, mi, ljudi.



Post je objavljen 20.03.2007. u 15:38 sati.