Sve nizbrdo
Danas nikako uhvatiti korak!
Trči amo, trči tamo, a na kraju se sve svede na ono „ Gdje si bio? Nigdje. Što si radio? Ništa.“
Dođe tako i vrijeme ručka, i tu ništa!
Muž se smilovao i odlučio počastiti pizzom.
I sad počinje priča!
Otišli smo u pizzeriju gdje obično idemo ne u neznanju da ju je preuzeo drugi vlasnik.
Po ulasku nam je bilo čudno jer nestala je toplina kojom je inače zračio taj prostor.
Naručismo piće i klopu. Piće stiglo, a klope nema pa nema.
No vrijeme je prolazilo jer samo srela poznanicu sa muzem i klincima koji su također čekali klopu.
Nakon 45 minuta stiže njima njihova narudžba, ali bolje da nije.
Žena je poludjela, pizza kojoj je tijesto bilo doslovno palačinka i još na to sve hladno.
Tada mi je pukao film!
Pogled na sat pokazivao je da čekamo sat vremena. Rekla sam mužu da više neću čekati, platili smo piće i krenuli. Nitko nam se nije ni ispričao, nego su se još izrugivali. Katastrofa, a to im je kao prvi radni dan. Pa koliko ja znam taj dan se obično svi poubijaju od ljubaznosti i od kvalitete da bi te ponovo time privukli.
Ali ovo još nisam doživjela.
Čekala sam da još samo netko kaže riječ i da tražim knjigu žalbe!
Onako iživcirana i gladna bila sam tako očajna da sam samo puhala i govorila „ ne mogu vjerovati“.
Muž mi se samo smijao jer sam pukla zbog gluposti, ali bila sam toliko gladna, a i naš klinac je izgubio strpljenje. Zamislite kada devetomjesečno dijete morate držati u kolicima sat vremena + još sat na drugom mjestu gdje smo se na kraju pošteno najeli.
I onda jagoda na šlagu odem u dućan po špeceraj i padnem u komu kad mi je na blagajni rekla da mi je račun 700 kn! Sva sreća što danas postoje kartice.
Mislim nisam kupila nikakve gluposti nego meso i piće za Josipovo, jer su nam se već za vikend najavili jedni gosti. I sad zbogom nedjeljo i obiteljsko uživanje, jer mama mora od ranog jutra upregnuti!
Mislim da je vrijeme da odem spavati da ovaj dan napokon završi!
Post je objavljen 18.03.2007. u 00:30 sati.