Kazu da ljudsko tijelo izgubi tocno 17 grama kada dusa napusti ovaj svijet... (tako nesto, nisam siguran)
Kazu, i mozda su u pravu...
Veceras mi nije lako. Svijet je napustila jedna dusa koju sam volio. Mozda nismo bili zadnjih godina ni toliko prisni, ali uvijek sam volio popricati s njim, malo se nasmijati, zezati ga... Njega je to smetalo (kao) ali bilo mu je uvijek drago kad sam ga zafrkavao, a i on je mene cesto znao. Sad vrtim fleseve iz djetinjstva kad smo se znali igrati, kad me cuvao... Volio me vise od ostalih jer sam mu prvi unuk. Tek kad nesto izgubis pocnes to zapravo cijeniti... Bili smo svi uz njega ove zadnje dane. Koliko smo god mogli. Mozda sam mogao i vise. Ali eto. Ispalo je tako kako je.
Otisao sam do grada, taman smo malena, buraz, njegova cura i ja krenuli na pice, i sestra me nazvala. "Umro je dida."
Odzvanjalo mi je kroz misli, opet i opet... Kao ruzan san. Stao sam na trenutak sa strane, malo me to sokiralo, iako smo ocekivali jer je bio jako lose danas. Tesko mi je. Morao sam po majku, trebalo je njoj reci. Nisam znao kako da joj kazem, da joj to ublazim. No takve su stvari onakve kakve jesu, tu se nemoze ublazavati. Srce mi se paralo dok sam joj to govorio, plakala je. Pokusao sam pricati s njom dok smo isli doma... Cinilo mi se kao vjecnost... Ipak joj je bio otac, tesko joj je. Tim vise sto znam da je jako osjetljiva...
Doma... Preplavila me neka tuga. Gledao sam to bezivotno ispaceno, tijelo. Bolest ga je doslovce pojela, bio je sjena od covjeka koji je nekad bio... Drugi putu zivotu sam gledao mrtvaca, i to voljenu osobu. Svoga Stipana... (prvi put.. spomenuo sam u jednom od starih postova mislim jednom...)
Sva velicina covjeka nestane, nekako utone... Osjecam se maleno veceras... Maleno pokraj tako velikog covjeka.
Nije bio toliko covjek od ljubavi, nije pokazivao toliko osjecaje... Ali u dusi je bio jako osjecajan covjek, i to je isplivalo iz njega tek kroz bolest... Pokazao je koliko nas sve voli, i koliko mu je zapravo drago sto smo uz njega, i sto ga volimo... Necu lagati, pustio sam suzu, nisam mogao izdrzati. Ali jak sam ja, takve stvari se ne vide toliko na meni inace. Potrudit cu se i sad ostati pribran. Nisam jos imao slucaj da mi netko iz uze obitelji premine, tako da neznam.
Ostat ce mi u lijepom sjecanju. Potrudit cu se da ga ne zaboravim tako lako, cuvat cu ga negdje duboko u mislima, u svom srcu. Tako. A sada, dido moj, pocivaj mi u miru. Bio si velik covjek, kao takav si nas i napustio. Neka te nose valovi mora bez kraja, neka ti dusa nadje mir u prostranstvu tisine... Saljemo ti posljednji pozdrav.
Ne brinite za mene, proci ce. Kao sto sve prolazi. Hvala mojoj slatkici koja je uz mene sad kad mi treba...
Post je objavljen 17.03.2007. u 12:00 sati.