Arthur golden je napisao:
“mi živimo svoj život kao voda koja teče nizbrdo,krećući se manje ili više u istom pravcu dok ne pljusnemo u nešto što nas prisili promijeniti smjer.“
Naslonila se na obližnji zid…bila je tako nestabilna na nogama,osjećala se tako slabo kao da neće moći podnijeti novi nalet boli…u principu ona je bila sretna osoba,ali uvijek je pokušavala što više dati drugima i učiniti sve najboljim što može…u njenom slučaju to je bio veliki nedostatak jer je uvijek bila nezadovoljna…njezini snovi su se mijenjali brzinom munje jer čim bi uspjela zadovoljiti jedan,započinjala je drugi i tako unedogled…kad bi katkad i imala osjećaj da je nešto izmaklo kontroli,počela bi proklinjati sebe,bližnje,a i boga…nije htjela gubiti vrijeme,uvijek je htjela da sve bude po njenim pravilima…i bila je uvjerena da joj je dodijeljena zla sudbina jer nikad ništa nije bilo onako kako je ona željela…dani su prolazili,a s njima je raslo i njeno nezadovoljstvo….
A onda..onda je doznala da boluje od teške bolesti..da su joj dani odbrojeni…svaki tren je bio presudni,svaki tren je mogao bit onaj zadnji…pomisao da će se tako brzo ugasiti nečiji život bila je veoma bolna…a onda je pokazala koliko u tom biću ima snage,koliko ima vjere i nade…sve oni ispunjeni snovi su sada bili iza nje,sve one želje su se poput vjetra rasplinule zrakom…sve ona putovanja,novac,poslovi,sve joj više nije ništa predstavljalo,željela je samo jedno:ŽIVOT…
I tom grčevitom pokušaju održavanja na životu,toliko se promijenila da nisam vjerovala da je to ona ista osoba..počela je uživati u onim “beznačajnim“ stvarima..viđala sam je kako promatra nebo i more…kako je oraspoloži osmijeh djece ili pak činjenica da na ovom svijetu ima tako dobrih ljudi…svima je govorila koliko joj znače..pisala je pjesme,crtala portrete …htjela je ostaviti svoj trag,trag koji pokazuje da je nekad i ona hodala ovim svijetom….mada,znam, da njen najveći trag je zapisan u našim srcima i to ne može nitko oduzeti i tu zaborav neće nikad prevladati.
Ona je dobila opomenu,dobila je priliku za promjenu,a ja još gajim nadu da će ozdraviti…znam,da je dovoljno jaka da pređe preko ove teške bolesti...ali se opet dio mene boli da je njena sudbina u rukama neke više sile…
Koliko često mi zaboravimo reći drugima da nam je stalo do njih,da ih volimo..uvijek se suzdržavamo nečega…a da nam je sutra posljednji dan?!bili se samo otišli bez rastanka s voljenim osobama…vjerojatno ne bi smo..pa što nas onda koči?!
Post je objavljen 16.03.2007. u 20:20 sati.