Stvaranje Rimskoga carstva koje je obuhvatilo većinu helenističkoga teritorija na istoku, a k tome i nove, nepoznate barbarske krajeve na zapadu utjecalo je i na daljnji razvoj duhovnosti tadašnjeg civiliziranoga svijeta. Velika država se u jednom času našla zahvaćena opasnim valom ateizma, čak i onoga što se tisućljeće i pol kasnije nazvalo «vulgarnim materijalizmom». Proglašavanje još živućih careva za bogove, ispraznost u izvođenju religijskih obreda koji su bili pod nadzorom državnih činovnika, gubitak svijesti o izvorištu starih legendi i kozmopolitizam, povezani s neprosvijećenim hedonizmom doveli su rimski duh do umora, dosade i bezvolje. Razni gnostički utjecaji počinju se tada sve više širiti i Rimskim carstvom, sve više preuzimajući religijski život tadašnjih ljudi koji u njima nalaze puno veće ispunjenje nego li u formaliziranoj i ispraznoj državnoj religiji. Među tim slijedbama nalaze se i rani kršćani koji su tad prilično heterogeni skup pa tako u Aleksandriji djeluje i ranokršćanska slijedba Karpokratesa koji bez srama uvode seksualne obrede.
Ipak, radikalni monoteizam nekih kršćanskih slijedbi, pogotovo onih u samome Rimu smetao je državnoj vlasti koja je u njemu vidjela opasno suprotstavljanje vladajućem cezarijanskom kultu. Progoni kršćana trajali su duže od dva stoljeća, pri čemu je na kraju poraz doživjela progoniteljska država. U IV stoljeću kršćanstvo postaje službena vjeroispovijed Rimskoga carstva.
Da, samo koje kršćanstvo? Kristijanizacija Rima nije nipošto duhovni ili makar teološki čin nego rezultat političkoga kompromisa. Suočivši se s činjenicom da je ogroman broj njenih podanika tek formalno religiozan, što je u poretku u kome je religioznost skoro pa izjednačena s patriotizmom izuzetno opasno, posebice ako se uzme u obzir da u IV stoljeću počinju sve jače barbarske navale na rimske granice, rimski su carevi i državnici morali brzo nešto učiniti. Moralo se među novim duhovnim pokretima naći neki oslonac, stožer, kohezioni elemnt koji će povezati pomalo natrule udove ogromnog i raspadajućeg carstva. Pomalo je zagonetno zašto je izbor pao baš na kršćane, odnosno kršćanski pokret koji je djelovao u Rimu te središnjim i sjevernim italskim gradovima. Vjerojatno je kao i mnogo puta u povijesti bila riječ o poklapanju interesa. Vođe kršćana željeli su čvršću, centraliziranu organizaciju, upravo ono što je Rim imao ali i postupno sve više gubio. Preplitanjem države i crkve i jedni i drugi su dobili ono što su tražili: crkva instrument, državni aparat koji će joj pomoći u stvaranju jedinstvene jednoobrazne religije na cijelom državnom prostoru, a država neophodni vezivni element, ljepilo kojim će učvrstiti sve labavije udove Carstva i obnoviti rimski patriotski osjećaj koji tako više ne počiva samo na vjernosti Imperatoru, nego i na neospornoj Božjoj volji. Jasno je da su takav dogovor mogle sklopiti jedino strane koje su bile spremne na mnoge međusobne ustupke i kompormise. Kompromis države prilično je jasan, ona se odrekla svoje religije s kojom je živjela i rasla od početaka Rima, velebni hramovi su ili porušeni ili pretvoreni u crkve Rimljanima stranom bogu iz Judeje, no kakav su kompromis učinili crkveni otci?
Osim odbacivanja socijalnoga nauka, kršćani su svoju vjeru počeli prilagođavati rimskome kalendaru koji je bio atribuiran astrološki kao i sve religije davnih vremena. Saturnalije su pretvorene u Božić, a i ostali temeljni blagdani vezani uz suodnose Zemlje, Čovjeka i Neba dobili su svoju kršćansku atribuciju: Uskrs je neporecivo povezan s najvažnijim blagdanom čovječanstva svih vremena, a to je dolazak proljeća, odnosno Nove godine koja počinje na nultom stupnju ovna, odnosno 21. ožujka, Walpurgina noć ili Sabat (30. travnja) pokušana je biti prebačena na jutro 1. svibnja kao blagdan Sv. Josipa radnika što su kasnije iskoristili komunisti. Sv Ivan krstitelj svetkuje se u vrijeme ljetnoga suncostaja, dok je neizbježna veza i Lamasa 10. kolovoza i sa Sv. Lovrom, a posebice s blagdanom Velike gospe odnosno Uzašašća njezina na «nebo», s čime je opet u korespodeniciji novoeonski blagdan koji pada 12. kolovoza. Ulazak Sunca u vagu, odnonso jesenska ravnodnevnica povezana je s arkanđelom Mihaelom, a s Hallowenom je pokušano nešto slično što i s Walpurginom noći pa je jutro poslije njega uspostavljen blagdan Svih Svetih. Pomalo je nedorečen ostao jedino tajanstveni Svičnjak (9. veljače) oko kojeg se pletu i Sv. Blaž i Sv. Jerolim(bilj) koji u sebi skriva bezbrojne predkršćanske simbolike, kao i komercijalizirani Valentin pa i sam običaj maškara.
Tako su stare tradicije nastavile živjeti ispod tankog sloja službene religioznosti. A ni u teologiji nije bilo ništa manja gužva, obzirom da su se kršćanske dogme kakve danas poznajemo brusile nekoliko stoljeća na izmaku starog i prelasku u srednji vijek. Može se to i danas pratiti na primjerima armenske, maronitske ili abesinske crkve, a na kraju krajeva, nemogućnost sporazuma dovela je i do velikog crkvenog raskola 1054. godine.(bilj o ekumenskim koncilima)
Zavladalo je doba riba, doba pod planetarnim utjecajem Neptuna i noćnoga Jupitera, drugim riječima doba laži i obmane. Pohranjeno je to i u kolektivnom nesvjesnom današnjega čovjeka. Kažite bilo kome da zamisli antiku i zamislit će je uvijek u blještavilu Sunčeve svjetlosti, dočim zamišljanje srednjega vijeka uvijek potiče slike u mraku ili makar sumraku, noć osvjetljena slabim plamenom zublji koje prati težak vonj, vlažan i otežao zrak, škripa i škrgut zuba.
Pa ipak, ne treba tako oštro suditi srednjemu vijeku, jer ako ništa on je imao one cjelovitosti središnjeg doba neke epohe, koje našem jamačno nedostaje. Gledano materijalnim mjerilima ljudi srednjega vijeka živjeli su teško, naporno i nesigurno, no u svijetlu duhovno-moralnih načela živjeli su sretno i zadovoljno. Period kršćanstva koliko god bio vezan uz zabludu pa čak i prjevaru, bio je nužan stadij u razvoju, u evolutivnim koracima duhovne misli i prakse čovječanstva i Zemlje. Reformacijski pokreti s kojima se zaključuje doba renesanse, embriji su buđenja novih oblika duhovnosti ili novih kvaliteta u odnosu između Boga i Čovjeka. Oni, doduše, nisu izišli niti imali namjeru izići izvan opsega pojma kršćanstva ali su pokazali kako se ono može tumačiti i na drugačije načine, nadalje, uveli su u religijski život puno naglašeniji pojam pojedinca, što je, svakako, imalo utjecaja na razvoj ljudske misli u kasnijim stoljećima.
Post je objavljen 16.03.2007. u 18:39 sati.