- Gdje stanujete? - pita sestra na prijemnom hitne.
Gledam je unezvjereno.
Moja žena kaže ulicu.
- Ne znam spadate li k nama... - vrti ova glavom. Kao za peh, mojom ulicom prolazi granica područnih uprava. Aždaja nije lijena nazvati kako bi provjerila. Želi nas ekspedirati, to je očito. Znojim se još više, tresem se još više, kao uzet sam, ne mogu govoriti. Ne bih imao što ni kazati, ne mogu misliti. Samo kovitlac osjećaja, a svi negativni. Nikad se u životu nisam bojao, sad se tresem ovdje ni zbog čega, zapravo, zbog gluposti i malo birokracije. Taj kretenski osjećaj nemoći raspaljuje u meni bijes, a nikad u životu nisam bjesnio. Kao u nekoj spirali, ti bjesovi podbadaju jedan drugog negdje na dnu mog trbuha i osjećam da ću se srušiti, crnilo mi se navlači na oči, glasove kao da čujem iz daljine. Ako padnem gotovo je, spakirat će me u košulju, kemijsku ili platnenu, svejedno, i neću vidjeti sunca mjesecima...
Sunce! Sunce je jako važno, Sunce je najvažnije.
"Samo surađuj, samo surađuj..."
Kako, do vraga, kako?
Pomisao na sunčev sjaj kao da kapne dvije kapi utješnog svjetla u kaos u mojim grudima, i ja se ponadam kako bih se mogao malo sabrati, dovoljno da sve ovo prođe.
- U redu, ovaj put ćemo vas primiti, ali to je samo ovaj put - sad već iz velike daljine čujem glas jedne od zmajolikih žena, - Sjednite malo, potrajat će. Doktorica će vas pozvati.
Nekako isteturam van, i dok moja voljena sređuje papirologiju sjednem na neki stolac ostavljen pred ulazom. Nešto poznato i blago dotakne mi lice.
Sunce!
Post je objavljen 16.03.2007. u 18:14 sati.