Prije nekoliko godina, nazvao me Z. i rekao kako je jedan naš zajednički poznanik završio u Vrapču. Odlučili smo posjetiti frenda. Dospio je tamo nakon malog kućnog kravala u kojem su letjeli tanjuri. Bio je student, živio s majkom, a žena je valjda zaključila kako je prevršio mjeru i pozvala policiju, koja je pozvala hitnu. Dospio je u ludaru na tri mjeseca. Klasika. Sve mi je to izbrifirao Z. dok smo se vozili tamo.
I.-a smo pronašli lako, i susret me dojmio. Nismo bili bliski, bio je dosta mlađi, nisam ga dugo ni poznavao, ali nakon dva mjeseca što se nismo vidjeli jedva sam ga prepoznao. Učenik nekoliko borilačkih sportova sad je bio debeljuca pospana pogleda s jedva toliko snage da nam se nasmiješi.
- Ako ikad dospiješ ovamo, samo surađuj. Samo surađuj.
To je, otprilike, bilo sve što je I. htio i mogao reći. Još je i dodao kako se zeznuo što je spomenuo Krista, ali to je bilo vrlo nerazumljivo i očito mu je, drogiranom, bilo teško nešto povezano ispričati. Samo surađuj, samo surađuj, ponavljao je svoj bottom line. Ne hvala, nemam namjeru dospjeti ovamo mislili smo i Z. i ja svaki za sebe i odahnuli kad smo napokon otišli.
"Samo surađuj" prolazilo mi je neprestano kroz glavu dok sam vrlo, vrlo nesigurno koračao prema aždajama u kutama. Ali bilo je nekako očito da me se one žele otarasiti, a ne dokopati, pa se moja nesigurnost umnogostručila. No ipak nisam prestajao mantrati: samo surađuj...
Post je objavljen 15.03.2007. u 14:30 sati.