Marketing
Into the woods II
Ovo je bila najgora noć u mom životu... Nisam ni oka sklopila... Cijeli su noć nešto radili... Tko zna što?... Zvučalo je tko da pripremaju nešto zaklati... Duboko se nadam da to neću biti ja... Iako se za par sati moja sumnja i ostvarila... Jedva sam zadrijemala od straha.. Kada mi je netko iz mraka prišao i čvrsto me primio.... Stisak mu je bio toliko snažan da se nisam mogla ni pomaknuti... Bila sam umorna, pospana, nisam se ni dugo borila s njim... Previše mi je to snage oduzimalo... Doveo me je do neke sobice... Bila je malo osvijetljena... Kužilo se da to rade u tajnosti... Pitala sam se zašto je tako malo osvijetljena... Primijetila sam da uopće nema prozora i da ima jako debele zidove... Moglo se uočiti da je dobro zvučno izolirana... Na sredini sobe je bio ogroman stol.... Ili je to možda bila sprava za mučenje... Nisam bila sigurna, ali joj je lako ličila...Uočila sam da postoji još jedan stol... Bio je u mraku, a sa njega su se odsijevale oštrice noževa, sjekira, pila... Nema tamo što nema... Čovjek me stavio na stol... Svom sam se silom izmicala, ali sam bila previše slaba... Drugi mi je čovjek zabio iglu u moju venu da desnoj ruci... Užasno me boljelo... Htjela sam vrištati, ali jednostavno nisam mogla... Usta su mi bila svezana krpom... Osjetila sam kako ta tekućina teče mojom venom... Odjednom sam osjećala kako su me mišići prestali slušati... Odjednom sam se sva zakočila kao da sam paralizirana... Nakon što su me privezali za stol odmaknuli su se u mrak... Odjednom se upalilo veliko svjetlo... U jednom trenutku nisam ništa vidjela kako mi je to svjetlo onesposobilo oči... Kada su mi se oči priviknule na jačinu svjetlosti jasno sam vidjela sobicu... Zidovi su bili svi žuti... Imali su malo crvenih mrlja... Mislim da je to krv.... Sada sam se još više uspaničanila, ali se jednostavno nisam mogla pomaknuti... Vidjela sam kako je jedan čovjek ušao u sobu... Bio je sav obučen u plastično u rukama je nosio plastične vrećice... Bojala sam se najgorem... Jedan je čovjek, ako se može nazvati čovjekom, uzeo pilu... Prišao mi je i onako mi se na stranu nasmjehnuo... Prišao je mojoj ruci... Rekao mi je da se on treba držati svoje naredbe... I počeo mi je rezati ruku... Toliko me je boljelo, vrištala sam od bola, krv je tekla, pošpricala me je, suze su mi samo išle niz lice... Prerezao mi je ruku... Mislila sam si da je to najveća bol u mojem bijednom životu... Ali ipak tu nije bio kraj... Tip je otišao po neke ogromne škare i počeo mi je rezati nogu.... Dok su drugi ljudi moje ostatke pakirali u plastične vrećice.... Jedan mi je prišao u ubrizgao mi je u desnu ruku i rekao mi je da moram izdržati do kraja.... Vjerojatno mi je dao morfij... Bol mi se smanjila... Ali sam je još uvijek osjetila.... I nakon dva sata rezanja mojih udova i moje boli, tip mi je prišao i rekao da je to samo početak.... Meni je više bilo svejedno što će bit sa mnom... Nemam ni ruke ni noge, što će mi više život... Čovjek mi je prišao.. Imao je bušilicu u rukama, došao je do moje glave, lagano je prislonio bušilicu i počeo mi je bušiti lubanju... Jedino što sam osjetila bilo je vibriranje, nepodnošljiva bol, zujanje i nakon tolikih sati došla je meni draga, nenadajuća i u ovom trenutku jedva očekivana smrt....
Kraj pričice... Nismo htjele da bude predvidljiva pa smo napravile takav kraj... Malo je krvav... Nismo htjele previše opisivati jer bi se nekome mogao dići želudac.... Nadamo se da je dobra.... Hvala vam na komentarima... Stavit ćemo slikice... Nema spotova... Možda u sljedećem postu...
Post je objavljen 14.03.2007. u 20:15 sati.