Sjećate se onih blond frčkavih masnih dugolasaca koji su kukurikali ic a fajnl kaauntdaaaaun... ? Ne? Jesu li se ili nijesu zvali Europe? No, i ja križam posljednje dane na kalendaru, brojim sitno... tri dana i par sitnih sati do preleta preko Big Bare.
Posjetila me teta Neuroza. Neugodna gospoja. Od nje mi se frče želudac kao onim dugolascima kosa. A imam i zapletaj crijeva. I crvuljak mi se stisnuo.
Naime kaj:
Nemam kofera. Tojest, imam ga u perspektivi. To je kao kad ste gladni a meso vam je u frizeru na minus 20. Imate ručak u perspektivi.
Svejedno, frend će mi posuditi svoj sretni samsonajt kofer kojega avio kompanije jednostavno ne mogu izgubiti. Jel tako? Neka me netko sad brzo uvjeri u to. Posebice nakon što mi se frendica sinoć vratila s puta a njen je zmazani veš u koferu odletio put Bangkoka. Tako se barem ona nada.
U kemijskoj čistionici su mi zagubili sako. Onaj moj crveni, sretni sako koji je osim svega još i seksi. A imao je samo jednu omanju flekicu od čokoladne torte. Tko je još vidio ići na dječje rođendane i motati se oko torte u omiljenom sakou? Rkljuš!
Kćer je definitivno odlučila odreći se svoje majke preko novina. A za svaki slučaj još i nositi škarnicl na glavi da je slučajno ne bi vidjeli u mom društu. Zašto? Paaa, vidjela me kako pokušavam razgaziti nove novcijane sandalice. A to se, to zna svaka šuša, radi tako da obujete debele sportske čarape, nazujete cipele i hodate po ulaštenom parketu gore, dole... (Xi, jel misliš da ima još koje slobodno mjesto u seljobeljo kategoriji za mene?) Lako za to što će susjedima otpasti žbuka s plafona. Ipak je mnogo gore kad skoro slomite vrat igrajući se u takvom autfitu kukuc s bebulincem pa vam se noga omakne na kuhinjskim pločicama. Ja odavno nisam bila u stanju napraviti špagu. A bome nisam niti večeras na pločicama. Iako je tako izgledalo.
Uz to me uhvatio i heksenšus. Naša uredska čistačica je jedna jako feš žemska. Ona obožava prati prozore i usisavati pri propuhu. Kaže da najbolje radi dok oko nje brije propušina od par sto čvorova na sat. A to što mene zašteka u području desne lopatice pa sad jedva okrećem glavu, koga briga. Bitno je da mi se prozori u uredu cakle.
Netko mi je zaželio avion bez turbana. Iako sam ja to pročitala kao avion bez turbina. Pa me uhvatio strah da možda postoje i avioni bez motora. Dakle, ja se nadam da nitko u avionu neće imati teroristički turban u glavi, oni na glavi me ne brinu. Nadam se i da nitko u avionu neće imati šiljak za led skriven u tenisicama. Niti zataknut za pojasom. Nadam se da ćemo imati prave pilote i da će me suputnici pustiti da malčice ubijem oko.
Inače nisam pehista, časna masna!
Važne stvari su spremne: fotić posuđen, iPod nabijen i ulašten, većina odjeće opeglana i oprana (osim crvenog sakoa, grrrr). Cipele skoro pa razgažene. Spremna je i nova zubočetkica i nova pasta. I to je uglavnom to. Što mi drugo treba?
Ooooom. Pokušavam otjerati gospođu Neurozu.
No, gdje su te dobre želje, mantre, čini i čari?
Post je objavljen 13.03.2007. u 22:46 sati.