Sviće. Tanke zrake sunca probijaju se kroz maleni otvor pokraj cigle broj 90. Sve sam ih prebrojao. Točno trideset i sedam tisuća. Oblijeva me znoj. Dan kao i svaki drugi. Malena muha slijeće mi na uznojeno čelo. Nemam snage da je otjeram. Pomislih, ovo mi može biti prijatelj. Prijatelj kojega sam davno izgubio,a nisam trebao. Prijatelja zbog kojega sam zatvoren u ova četiri zida. ''Prijatelj''. Jeste, prijatelj,ali ja,ja nisam nikakav prijatelj. Ja sam obična kukavica koja se povlači kroz život poput kakvoga truta ili gusjenice. Ja, dragi moji nisam prijatelj. Ponavljam,nisam! Svaka ova cigla podjsjeća me na zlo. Zlo koje sam počinio svome najboljem prijatelju,a sada ga više nema. Ne mogu prestati misliti na to. Očekujem oprost,ali od koga? Sam sam kao kakav usrani puzavac. Jedino muha svakoga dana ujutro dolazi i pije znoj sa moga čela. Zašto je tako dosadna,zašto svako jutro šeće po mome čelu? Umoran sam. Možda to namjerno čini? Možda mi pokušava nešto reći ? Sumnjam. Prolazi dan za danom,godina za godinom. Prođe i deset godina. Ona je svaki dan tu. Sinkronizirano ulazi na zlatnim zrakama sunca kroz maleni otvor pokraj cigle broj 90. Više ju i ne primjećujem posljednjih desetak godina. Tulim. Jutro mi se čini drukčijim. Pomislih :''samo mi se čini'', ali ne,cigla broj 90 potpuno je mračna kao i zid nasuprot. Muha , koja je uvijek dolazila sada je nema. I nema je mjesec i nema je dva. Razmišljam. Možda mi je nešto pokušavala reći? Možda, ali nikada neću saznati. Od sada, ona je moje vječno iščekivanje koje je došlo,a više nikada neće doći.
Inače,mojih ruku djelo....
Post je objavljen 13.03.2007. u 21:54 sati.