Skoro uvijek prolazim pored te šetnice. Ne znam...Prije mi je bila baš draga...Još dok sam bila dijete...Tad je Kupa još bila lijepa. I sad je, na mahove. No, danas smo mama i ja baš odlučile proći njom umjesto našeg uobičajenog hodanja po cesti. Dugo nisam ni s mamom šetala, tako...Bez obaveze, na mjestu koje je barem desetak metara udaljeno od ceste..
„Ne sjećam se kad sam zadnji put prolazila ovuda...“
„Ni ja...“ – odgovorih joj ne skrećući pogled od staroga mosta – „Ovuda smo stalno šetali dok smo Stefan i ja bili djeca...“
„Da...Joj, sjećam se tih vremena....Kad smo tu u gradu bili živjeli...“
Ne sjećam se toliko svih pojedinosti života u gradu, budući da sam tu živjela u predškolskoj dobi. No sjećam se da je bilo lijepo. Dobro, barem većinu vremena lijepo.
Ostatak puta smo nastavili u šutnji, vjerojatno svaka okupirana svojim mislima. Zatim dođosmo do kafića. Prije je tu bila i trgovina igračkama, davno prije. Sjećam se da sam za vrijeme tih naših šetnji provela kvalitetno vrijeme slineći za izlogom. Vjerojatno sam željela kupiti cijelu trgovinu, samo da sam imala toliko novca.
„Tu je prije bila trgovina igračkama, jel da?“ – upitah mamu koja se tada vjerojatno trgnula iz onih svojih misli.
„Da, bila je“
„Sigurno sam stalno davila da mi kupiš igračke, vrajt?“ – nisam se sjećala jesam li ili nisam, mišljah da nisam, no opet, vrijedi pitat.
„Pa nisi...“
„A on?“ – (on je uvijek bila zamjenica koju sam koristila kad je u pitanju moj brat)
„Nije ni on. Oboje nikad niste bili prezahtjevni što se tiče toga. Uvijek smo mogli otići u trgovinu a vi niste tražili da vam se nešto kupi. A ni danas niste. Uvijek vas ja nekako tutkam.“
Tada dođosmo do auta i krenusmo kući.
Očekivala sam takav odgovor. Nikad nisam tražila mamu previše jer sam znala da ona sama ne može udovoljiti svim hirovima mene i brata. Stoga uopće nisam imala hirova, kad mi je nešto željela kupiti, kupila je. Uvijek se mama dobro nosila s činjenicom da je samohrana majka, no tu je uvijek bila baka s tatine strane koja pokušavala mene i brata okrenuti od mame. Uvijek je govorila protiv nje a u korist tate kako bi mi promijenili mišljenje. Kako bi moja mama rekla, sipala otrov. Ta mi se izjava uvijek činila smiješnom. No, iako je baka odavno prestala srat, otkad smo brat i ja stariji, nekako ju manje volim, voljela bih da nije tako, ali je, Uvijek sam osjećala odbojnost prema tatinoj strani obitelji, iako zapravo nitko od njih ništa nije kriv osim moje bake. Ali sad kad postajem starija, te razlike postaju sve manje i više nebitne, više sam fokusirana na sadašnjost i budućnost. I tako će i biti.
Pa tako, kad vam otpadne komad obrve od piercinga, hah (Ivono, mig) onda slobodno dođete meni da vas zakrpam....Nakon što vam Iva da uputnicu do mene. A kad svi umremo, odemo Ani.
Lijepo je imati osiguranu budućnost, zar ne? Još je ljepše vjerovati da će se to zaista dogoditi.
Post je objavljen 13.03.2007. u 20:07 sati.