Ma glupost zapravo...
Samo se sjetih konačno ovih dana da bi se moglo dogoditi da mi obrišu/ukinu/maknu/usmrte/ugase/što li se već događa blogovima na koje su njihovi vlasnici zaboravili. Pa se počeh osjećati kao neodgovorna vlasnica koja je svoje slatko malo kuče izbacila preko ljeta na ulicu. Nije da sam to ikada učinila, ili da bih kada bih imala pseto, samo kažem... Onako... Drag mi je ovaj moj blogić. Njegovo postojanje me tjera da tu i tamo sabrano i kritički razmislim o stvarima pa i nešto suvislo smislim. Prema mojem neskromnom mišljenju, to su naravno uvijek sve sama mala remek-djela pisane rječce pa bi bilo šteta da propadnu/ugasnu/umru/nestanu/ štoveć.
A i neki su simpa ljudi znali svratiti ovamo pa pomalo osjećam obavezu i prema njima.
Uglavnom, neću ništa obećavati. Kao i uvijek zatrpana poslom, u trenucima ludila i zamora bavim se neostvarenim snovima, pogrešnim skretanjima, propuštenim prilikama i onima kojih nikada nije ni bilo. Među svim tim skuhalo se i par novih postova, sve vrhunske umotvorine, pa mi je glupo pisat o tu nekim svakodnevnim gluparijama kad vam prvo moram izložiti jednu svoju teoriju o prevođenju emisije Zvijezde extra i podnijeti referat o dva odlična romana s temom dječjeg nasilja (Columbine i to, znate već). A nisam se ni odazvala na onu prozivku o Pet stvari koje niste znali o meni. Nije da nisam htjela, samo... Ah, čini se da ih ni dalje nećete znati.
Mogu vam možda otkriti samo jednu. Tek toliko da opet malo potaknem čitateljsku znatiželju.
Na ovaj moj naslov super bi se nastavila jedna ta stvar. Ples. Jedina stvar za kojom u životu žalim i jedina za koju znam da je više ne mogu ostvariti - moja davna želja da odem na plesnu akademiju. Svašta se tu ispriječilo - mali grad, neinformiranost, pomanjkanje roditeljske podrške, društvo koje su zanimale neke druge stvari, opće pomanjkanje društvene prespektive za plesnu umjetnost - ali uglavnom to, i zbog čega se osjećam tako zakinutom, da se nikada nije ukazala prava prilika. Zato sada svaki put kad pogledam pa i najveće smeće od filma u kojem ima plesa potpuno poludim i dođe mi da krenem opet na sve moguće treninge na koje se u Zagrebu može, da zadnju lipicu ostavim u dućančićima s plesnom opremom, da pretražim siteove plesnih škola i saznam traži li možda ipak netko za neki projekt zakržljale 20-kasno-godišnjakinje, ili je možda netko izmislio čudesnu metodu kojom bi mi se tijelo vratilo u formu u kakvoj je bilo kada sam imala 12. Ah... Da, znam. Smiješno je. I malo tugaljivo. Na onaj ljigavi način kao što ocvale usamljene dame žale za svim onim silnim frajerima koji su nekada trčali za njima dok su ih one onako oholo odbijale.
I da. Gledala sam Ples sa zvijezdama. I uživala u svakoj minutici. Ne showa, pobogu! Koga briga za Duškove preglupe fore i Barbarine totalno promašene toalete. Uživala sam u svakoj minutici plesa.
Eto! Čujemo se uskoro, ljudi!