Marketing
O, o, ooo, život što je tooo? Čuvaju ga aždaje u kutama
Život je općenito precijenjen. Svijest je ono što se računa. Bez svijesti, život je manje više sluzava, smrdljiva i truljenju sklona biološka činjenica sa sposobnošću prokreacije. Valjda otud i strah od gubitka razuma, budući da je razum dosta usko vezan uz svijest.
Ali nije mi sad do kvazifilozofskih definicija. Hoću reći kako je teško ostati normalan u svijetu koji nenormalno uzima kao glavni kriterij, standard normalnosti. Postoje, tako, neke stvari koje nikad ne smijete reći psihijatru. Njima je strašno stalo do toga da volite život, pogotovo svoj život, i ako dovedete u sumnju taj tabu u opasnosti ste da vas proglase suicidalnim, a vama samoubojstvo nije palo na pamet ni u pričuvi.
Također, jako im je važna motivacija. Nedao bog da niste motivirani. Vi uvijek morate nešto željeti, nešto htjeti, kovati dugoročne i kratkoročne planove i imati ambicije. Pa ako na stvari gledate pomalo drugačije nego većina ostalih, naći ćete se u vrlo nezgodnoj diskrepanciji između vlastitog zdravog razuma i općenito prihvaćenih mediokritetskih uvjerenja. Nije čudo da će vam dati pilule i zdrav razum proglasiti bolesnim.
Nekoliko svjetskih laži mi pada na pamet, i volio bih naći čovjeka koji nije popušio barem jednu od njih.
Na primjer:
Život je neprocjenjiv. Na prvi pogled to je jedino što imamo. Licemjerje je u tome što nam to neprestano ponavljaju, a crna kronika je ipak uvijek na naslovnicama. Život ne vrijedi ni poštena obroka, ljudi ginu ko muhe samo na prometnicama, a svi na to pristaju kao da je to normalna pojava. Gangsteri pucaju u prolaznike, teroristi ubijaju kog stignu jer im vlastiti život nije važniji od života nekog kukca. Mislite da sam banalan? Aha, čudno izgleda ovako napisano, ali reći ću vam što je zapravo banalno: život. Ostalo je uljuljkavanje u samozavaravanje.
Svijet je lijep. Je, na razglednici. Priroda je surova i nehumana. Ekolozi bi krepali za tri dana bez civilizacijske logistike. Živimo na planetu na kojem smo pola vremena u mraku, a to je ipak najbolje mjesto u svemiru na kojem se može živjeti. A da bismo mogli živjeti kako živimo, i to malo mjesta što imamo zagađujemo.
Sveopći napredak. Kad zemaljska kugla obiđe svoju putanju oko sunca, za godinu dana nađe se točno na onom mjestu na kojem je bila. Ipak, iz godine u godinu mjeri se napredak. Pa dobro, priznajem nekakvu promjenu, ali iz godine u godinu sve se zapravo ponavlja, u varijacijama. Kamo svijet napreduje? Pa, nikamo, vrti se. Izgleda da su starije civilizacije bile mudrije pa su gradili stonhedge i piramide i jasno pokazali što se zapravo događa.
Tko je bogat taj je i pametan. To su vjerojatno izmislili bogatuni kako bi se malo umirili. Tko je pametan, taj se i obogati, druga je varijacija iste laži. Nemam ništa osobno protiv imućnih ljudi, ali kad bi koji od njih bio u stanju malo razmisliti, nikad ne bi povjerovao u svoju superiornost u bilo kom pogledu. Bogati su bogati radi općeg konsenzusa. Pametni ljudi bi, na primjer, izbjegli upotrebu novca u svojoj civilizaciji.
Doručak je najvažniji obrok. To vam tupe od kad znate za sebe, svi, od liječnika do brižne bakice, od djetinjstva pa do neslavne mirovine. E pa, doručak nije najvažniji obrok! Već u Hrvatskoj ima 60% pretilih, odnosno prekomjerno teških. Još je gore u naprednijim (vidi o napretku gore) zemljama. Ne treba biti Einstein da bi se uočila veza: ljudi se debljaju jer svako jutro bespotrebno žderu. Kome je moglo pasti takvo što na pamet; jesti na prazan želudac. I to proglasiti zdravim. Znam ljude sklone debljanju koji se svakodnevno maltretiraju izbjegavajući jesti navečer. Liježu gladni i proklinju sebe i život, ali ustraju jer tako drže liniju pod kontrolom. Kakav gaf! Čemu patiti glad po noći, a onda se ujutro obždrati, sve pod izlikom kako im treba snage za naporan dan. Umjesto da jedu, kako bi i bilo normalno, kad je sunce već visoko i kad su zaista gladni.
Negdje je nešto ozbiljno pošlo krivo. Na prijemnom šalteru psihijatrijske klinike nisu mogli znati kako gledam na stvari, na svijet oko sebe. Svi znamo da sam u pravu, a ipak se pravimo da nisam, pa ja, normalan, tražim pomoć od predstavnika nenormalnog dijela čovječanstva da mi pomogne biti nenormalan, da se uklopim u njihovu sliku. Oni nisu mogli znati što mislim, pa ipak su me htjeli odbiti.
Okrenuo sam se bez riječi da odem, ali me ona koju volim zgrabila za rukav i okrenula ponovo licem prema aždajama u bijeloplavim kutama.
Post je objavljen 13.03.2007. u 15:43 sati.