čekati, a ne znati što čekaš...
neki poticaj, nešto što bi vam dalo motivaciju.....kad ujutro otvoriš oči i budeš sretan, a da za to nemaš neki poseban razlog...
otišla sam na misu u nedjelju....moj stari kvart, crkva u koju sam redovito išla...u zboru sve mladi, a njihove glasove prati gitara, klavir i sve ona mala muzička pomagala koja i crkvene pjesme čine štosnim...najviše sam ,osim toga, voljela način na koji je svećenik vodio misu...inspirativno prenoseći riječ Božju..znate onaj osjećaj kad izađete iz Crkve napojeni nekim pozitivnim mislima, prekrasni osjećaji u vama...e pa s namjerom da to dobijem došla sam i ovaj put u tu crkvu..ne moram govoriti da se nalazi na drugom kraju grada...
došla sam ranije pa sam prošla i klanjanje 14 postaja...i onda je počela misa...vidjela sam da ju ne vodi svećenik koji inače vodi, nego neki mladi...i onda je počeo...ostala sam zgrožena i razočarana...ispred njega list papira...s njega čita zadnje vijesti iz Hrvatske i svijeta...malo je falilo da nije i vremensku izreferirao....bila sam razočarana....nitko nije tražio da tamo kaže ne znam što, ali zar moram doći u crkvu i slušati vijesti... izašla sam na polovici mise...imala sam namjeru ispovijediti se, ali red je bio užasno dug tokom cijelog vremena..mora da su ljudi mnogo griješili prošli mjesec ili ih pak u ispovjedaonicu tjera isto što i mene..potreba za novim i čistim ponovnim kretanjem u život...
no nisam dobila ono po što sam došla..u što li se samo pretvorila ta crkva...
Sjećam se da mi je jednom jedna žena rekla da nije važno gdje je crkva jer Gospodin je tamo gdje mu se molim....to je istina...nekad sam se više osjećala povezana s Bogom u molitvi prije sna, nego u crkvi..s druge strane volim otići na službu...vidim da nisam sama i da drugi ljudi traže pomoć ili utjehu ili pak zahvaljuju...osjećaš da nisi sam... i to je lijepo....
kako li je dobro biti dijete...ni sami ne znamo kolika je to ljepota biti bez grijeha...čistoća...nemaju briga..tako nevino plutaju ovim svijetom..pitam se kako to da se tako nevina bića pretvore u ovo što smo mi ...odrasli...ogorčeni..većinu vremena...jer kad smo sretni,a ti su trenuci rijetki to pamtimo, o tome razglabamo..to je nešto divno...a ona većina vremena su sami problemi, a i kad ih nema mi ih izmislimo....zašto ne bi bi bili sretni većinu vremena?
zašto život nije bio ovakav prije 70 godina ili manje...ljudi su živjeli mirnije...kvalitetnije..bez imalo ili malo stresa..jedina briga im je bila hoće li njiva uroditi plodom, kakva će biti žetva, spremanje zimnice, kolinje, pečnja rakije...i od svega toga su radili društvene događaje i veselice...ako malo bolje pogledamo što povezuje te radnje je zapravo RAD..ne u uredu, zadimljenom lokalu ili slično, nego rad u prirodi, svježi zrak i sunce...prirodna hrana...nije se imalo mnogo...baš toliko koliko je potrebno za život...
kad se to pogleda u usporedbi sa našim današnjim životom punim stresa, užurbanosti...težnje nečemu višem i opet višem i na kraju pogubljeni u tome ne znamo što smo ono zapravo poželjeli...i tako "dok nas vrag ne odnese" kako bi rekla moja baka....
danas na povratku s faksa, malo dalje od mog stana zamijetila sam dvoje ljudi u šetnji sa djetetom, unukom, ne mogu definirati..kako sam se približavala, nisam mogla svrnuti pogled...kolica su bila invalidska....vidjela sam sreću na licu tog bolesnog djeteta...mahalo je rukicama....možda zbog prekrasnog dana ili možda uopće ne shvaća značenje toga pa bezveze maše rukicama...ali vidjela sam sreću na licu tog djeteta...i njegovo izobličeno lice ( neki bi rekli i ružno ) meni je u tom trenutku bilo najljepša stvar koju sam danas ugledala..vidjela sam na tom licu nešto što odavno nisam vidjela kod sebe...sreću zbog ničega ili zbog par zraka sunca...
živa sam, zdrava, imam dosta u svom životu, a opet nesretna, ponekad depresivna i frustrirana, bez motivacije...istina je da se ne znam nasmijati suncu, zahvaliti prirodi što me hrani i pruža mi opstanak, ne znam uvijek uzvratiti ljubav, poštovati ono što imam....istina je sve to...ali nisam sam na ovom svijetu...
uporno nešto čekam, a to nije sunce jer ono je već davno tu ...čekam kao i mi svi...čekati ćemo cijeli život i opet nećemo otkriti što smo ono čekali?
a možda je sve tu ispred nas...ne možda, jest...toliko toga, a mi slijepi...danas sam vidjela da je sve tu...uzmi i posluži se...
ujutro ću se probuditi..biti će novi dan...i prije nego što otvorim oči i pozdravim ga, ostati ću u krevetu još minut-dva....neću otvoriti oči, nego ću u mašti izabrati nešto iz cijelog asortimana što mi pruža život...nešto zbog čega ću taj dan biti nasmijana i sretna...
Post je objavljen 13.03.2007. u 00:55 sati.