Nemojte čitati ovaj post. Bit će, najvjerojatnije morbidan, glup, nerazumljiv, a vjerojatno i tužan. Nemojte ga čitati. Ostavite mi comment neki ako želite, ali iskoristite tih petnaestak minuta nekako bolje.
Krvarim. Danas, opet, po tko zna koji puta. Svjetlo mi smeta. Smeta mi njegova vedrina, i zrake koje kupaju kožu, griju tijelo. Smeta mi dodir lahora, miris neke udaljene prirode, zov sjećanja. Dosta mi je šarenila. Raznih preobrazbi i preinaka. Dosta mi je konstantnih podražaja, povrataka. Dosta mi je neistraženih krajeva, dosta mi je spavanja pod zvijezdama, lebdenja nad pučinom, dosta mi je osluškivanja dalekih krajeva, vidikovaca i pogleda, visokih kula i tornjeva iz bajki. Dosta mi je zlatnih princeza, koje uvijek treba spašavati, dosta mi je zmajeva, antičkih legendi i mističnih događaja. Zlo mi je od avanture, zlo mi je od zabave, gade mi se izlasci. Priča, za pričom, za pričom. Mlad si - tako kažu, mlad... Koliko znači zvati se mladim? Po godinama? Nevažno. Ali po iskustvu...već davno nisam mlad!
Nisam htio da ovako ispadne, nisam želio život koji mi je serviran, ali ipak ga imam. I sa svim kartama u rukama radim preokret. Bacam ih na stol. S licem prema gore. Ne želim više slušati savjete, ne želim više preklinjati za pomoć koja neće stići, ne želim disati samo zato jer mi drugi tako nalažu, živjeti u svijetu u okovima, ograničen jedino maštom koja svakoga dana sve više slabi. ODBIJAM! Odbijam se smijati, kada se to očekuje od mene, odbijam plakati, kada bih trebao, odbijam živjeti za neke tuđe ciljeve i davati svakog trena nekome novom mali komadić svoga ja, koji više nikada neću vidjeti. Odbijam živjeti, pardon, životariti, odbijam ostariti, smežurati se, odbijam pasti u sjenku, ispariti, zaboravljen, kao list nakon mjeseci truljenja. Biti plodno tlo za nekoga drugog. Odbijam!
Ne želim se svađati, ne želim maštati, ne želim više gledati. Ne mogu... priznati, ne mogu se sabrati, uhvatiti konce, mogu samo...disati? Ili je i to pregruba riječ? Kako mogu disati? Kada me guše? Kada me potiču na muk, kada me okružuju zidovima, bježe, nestaju, toliko daleko... Nisam to ja... to je netko drugi, tuđa maska na mome licu, izlivena po mjeri društva. Fleksibilna, prilagođava se drugima. Tko se prilagodio meni? Ikad? Tko je bio poveden mojim primjerom? Zaveden nekom mojom verzijom istine? Uvijek vođa, a konstantno na kraju kolone, bezuspješna farsa koja se kreće, iz kruga u krug, spuštajući se sve niže i niže. Do devetog kruga, devetih vrata. Koliko sam puta htio zaustiti nešto, prešutio zbog čega? Standarda? Pristojnosti? Odbijam živjeti život koji mi je namješten, dan, plagiran, uništen!
Želim svoje snove, svoje ja, biće koje će se kretati po svojoj volji, prestati visjeti na koncima drugih. Želim biti ono što jesam, neizmjenjen, samo ja, samo postojati... Ali kako? Disati kada te guše? Gutati kada si pun? Gledati kada shvaćaš da svakim pogledom sve više osljepljuješ? Voljeti kada si odbijen? Misliti kada si nemoćan? Kako se stopiti s istim onim ljudima koji te žele uništiti? Kako biti dvoličan, biti gad? Kako, kada znaš da postoji neko više dobro za koje se isplati boriti?
Ne želim provoditi trenutke kao da su zadnji, ne želim se više bojati, ne želim plesati ples koracima koje svi nameću, ne želim igrati igru s pravilima namještenim da izgubim. Ne želim se pokolebati, imati dvojbe, ne želim disati zrak koji su već zagadili, ne želim...ne želim Savu! Ne želim je gledati kako teće, kako ispire grijehe, TUĐE grijehe, kako odlazi u strane zemlje, DALEKE zemlje, ne želim slušati šum koji poziva na oprost, ČIJI oprost?
Što želim? Zavezati se, ograditi od svega, staviti na lice masku, bez otvora za uši, oči, nos ili usta, želim se oviti u crno, nestati u magli, zamesti svaki trag, želim postati sjena, dodirnuti duhove i duše, želim se stopiti s nepostojećim svjetovima, daleko odavde. Želim zaključati dušu, ne pustiti nikoga unutra, ući u malenu sobu, gdje ima dovoljno mjesta samo za minimalni pokret, zaključati vrata, svijet za sobom, ostaviti sve. Želim shvatiti, a nakon toga nestati, ne podijeliti znanje s nikime, kao što nitko nije samnom, želim biti sebičan, želim biti egoist. Zašto mora tako prokleto boljeti?
Ne želim se umarati, ne želim se ranjavati, ne želim više prepričavati bajke drugih svijetova. Želim pronaći svoju bajku, želim pronaći svoju istinu, onakvu istinu kakvu mogu prihvatiti! I ne, ne želim da shvatite post, jer ne želim nikakvo lažno sažaljenje i pokušaje ispravljanja svega i svačega. Želim... samo biti ja. Samo to. Ja. Jedan, poznat ili nepoznat, lijep ili gadan, slavan ili propalitet, budala ili pametan, uopće nije važno. Želim biti ja, želim da me vole zbog onoga što postojim, zbog karti koje igram u svom životu, neću više slušati odbijanja i prigovore, biti ogorčen na sve. Neću. Dosta mi je. Želim samo... biti sretan? Ili je i to još jedna farsa kojom nas truju cijelo vrijeme? Nas, male ljude na kojima bi trebao opstati svijet koji se toliko silno trude srušiti.
Želim se probuditi u drugoj stvarnosti, manje ogorčen, više voljen, težiti prema onome što je nedostižno, ali to polako i pristizati, iz trena u tren, svakom sekundom biti bliže pobjedi, ne bježati od poraza, bezbrižno hodati, korak po korak, biti ja! ŽIVJETI!! NE ŽIVOTARITI!!!
Post je objavljen 12.03.2007. u 21:47 sati.