Bilo je sunčan dan. Šetala sam parkom. Vidjela sam ga. Približavao se a ja sam stajala i drhtala od same pomisli što ako mi se obrati. . . Srce mi je kucalo u najvećoj brzini! Još par metara i . . . .Došao je do mene. Gledala sam u te njegove smeđe oči koje su oduvijek sjale kao dva bisera. Prišao je i mogla sam osjetiti kako diše. Pogled mi se spustio od same pomisli na prošlost! Rukom me nježno pomilovao po licu i podigao mi glavu. Rekao je da mu je žao!
Nisam mogla a da ne pustim suzu. Lagano mi se nasmiješio. Sa drveće su počele padati latice bijele boje. Osjetio se lagani vjetrić! Zagrlio me. Osjećala sam se tako sigurno, tako voljenom. . . Kao nikad do sad! Suze su počele još jače padati niz obraze. Sjeli smo na klupu. Ispričao mi je sve o čemu sam imala mnoga pitanja. Njegove riječi bile su tako uvjerljive, tako lijepe. . . Samo mi je ostalo da se prepustim i čeka što će biti dalje. . . I tada tada je sve nestalo. On i njegove riječi su nestale. Probudila sam se sam u velikom krevetu koji je bio hladan. . . Shvatila sam da se ovo nikad nije ni događalo. A tako sam uživala. . . I na kraju još uvijek patim!
Post je objavljen 12.03.2007. u 19:49 sati.