Shvatila sam da ne mogu više odgađati pisanje novog posta pa ga sada pišem. Bez previše inspiracije i mudrih riječi koje sa vama mogu podijeliti. Škola me trenutno ubija i iscrpljuje svu energiju koju posjedujem.
Od zadnjeg mog javljanja puno se toga promijenilo. Donijela sam neke velike odluke koje su mi promijenile život, ali i sam bioritam kakav imam zadnjih osam godina. Da li mi je žao? Nisam sigurna. To je bilo neizbježno. Odlučila sam više ne odgađati nego jednostavno ustati i reći : PRESTAJEM. I evo me sada, sjedim pred kompjuterom i ne znam što napisati. Nisam se priključila na Internet već tjedan dana. Ne znam zašto. Trebala mi je distanca od svega, drugih ljudi, njihovih života, njihovih patnji. Trebala sam svoje srediti. Sada se osjećam bolje nego ikada. Nova, zdrava i sretna. Bez nekog određenog razloga ja sam sretna. Valjda je to proljće. Moje najdraže godišnje doba kada se novi život rađa, kada sve miriše i izgleda poput slike. Poželim cijeli dan sjediti u travi i gledati nebo. Razmišljeti. Možda čak doći do nekih pametnih zaključaka.
Shvatila sam da uvijek imam velike planove koji se obično odnose na nadolazeće praznike. Venem za slobodom koju ću imati preko ljeta kada ću otići na sva mjesta o kojima maštam dok sjedim u učionici i slušam nadasve dosadna predavanja. Ali ti se moji planovi nikada ne ostvare. Pokušavam kontrolirati svoju budućnost na način koji je jednostavno neučinkovit. Zar život ne bi bio ljepši kada bismo planirali sutračnji dan. Uživali u činjenici da živimo, da dišemo?! Maštanja ostaviti nekome drugome. Pokušati ostvariti ono što želimo. Malim koracima do nečeg velikog. Ako radimo velike korake puno toga ćemo u međuvremenu propustiti i pred samim ciljem izgubiti ravnotežu i pasti. Nezadovoljni neuspjehom. No na putu nismo ništa vidjeli, jer nas je jedan cilj zaslijepio. Nakon pada ne možemo biti zahvalnim na onim sitnicama koje su to putovanje činile posebnim jer ih nismo ni zamjetili.
Previše se trudimo doseći zvijezde iako živimo svjesni da to nikada nećemo uspjeti.
Uživajmo u svakom danu, budimo se sretni i zahvalni što živimo. Iako nam se neki dani čine crnima, moramo vjerovati da će se svjetlost vratiti. Svi smo mi nešto puno više od brojke u statistikama. Mi nekima značimo cijeli svijet, neki nama znače cijeli svijet. Mis smo tu da napravimo promjenu, da postignemo nešto, da pokažemo svoju vrijednost.
Mi smo budućnost, nada i sreća. Dokažimo to.
Vidite sve ovo gore napisano mi već znamo, ali da li smo mi toga svjesni. Ja nisam bila. Osvjestila sam to kada sam morala napisati svoju autobiografiju. U trenutku kada sam prislonila olovku na papir sam shvatila da je moj život prazan. Nisam nikada postigla nešto na što sam ponosna. Shvatila sam da želim biti zadovoljna. Imati nešto za ispričati svojoj djeci, nešto više od NIČEGA.
Nadam se da vi niste poput mene.
Pozdrav vam upućuje,
Petar Pan u haljini
Post je objavljen 12.03.2007. u 16:24 sati.