Ne znam kako vi, ali ja obožavam mirise starine.....znate ono, kad dođete baki u posjete i onda osjetite onaj poznat miris djetinjstva, kao da čujete topot vlastitih nogica dok ste kao dijete tu načinili prve korake....ili mirise lavande iz njezinih složenih i osiromašenih ormara.....
U tome naprosto uživam...
Ili ono kad vas po licu pomiluje majka ili ta ista baka, pa vam zamiriše ona dobro poznata utjeha i priznanje da ste baš divna žena i da će sve loše jednom proći...
Najdraže mi je doći kod moje Neve i osjetiti miris njene juhe sa peći na drva , dok ona u svom pletenom puloveru sjedi i grije umorne ruke....smišlja kako će provesti još jedan darovani dan...
To su mirisi života......mirisi iskustva iz kojih učimo, mirisi vjere koja nas hrabri i potiče, podsjeća nas na sigurne luke naših matičnih obala od kojih smo se nekada davno otisnuli.
Moja ljubav za starine seže dotle da čak više volim kupiti knjigu u antikvarijatu, nego novu u knjižari....jer i ona miriše na nečiji put, na nečiju uspomenu, i dodir, a ja onda fantaziram kome su moje "Male žene" iz 1970. pripadale, koga uveseljavale...
Ne znam, valjda se čovjek takav rodi.....netko proživi cijeli svoj život i ne osjeti mirise koji ga okružuju.....ja nasreću nisam jedna od tih......i redovito otvaram moju pletenu škrinju sa brižno čuvanim blagom moje osobnosti, prepunu poruka i pisama, pisanih isprika, i fotografija mojih predaka, mojih sretnih i tužnih trenutaka uhvaćenih u trenutku slovom ili slikom.....sviih onih nespretno ispisanih ljubavnih pisama, svega što me dovelo do ovoga predivnog danas.....
Mmmmm, evo mi miriše sreća u ovom trenutku, osjećate li?
Post je objavljen 12.03.2007. u 13:01 sati.