Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Na svjetlu mjesečine

Hladan noćni povjetarac šuljao se kroz otvoren prozor. Njena tanka bijela spavačica, vijorila je poput bijelog barjaka. Dva krupna safira bila su uprta u mene. Usne crvene poput ruže, bile su pune žudnje. Znao sam što je željela, pa sam odlučio još neko vrijeme igrati svoju ulogu. Pokušao sam što više odugovlačiti. Još uvijek sam se nadao da to neću morati učiniti...
Nije ništa sumnjala… kako se samo gadno prevarila. Polako me je hvatala jeza. Hm… Toliko sam puta ovo činio, ipak sam se još uvijek osjećao kao da mi je prvi put. Lagano je koraknula prema meni. Njena plava kosa ljeskala se na mjesečini. Bila je tako mlada, tako lijepa. Sigurno ju je čekao lijep i lagodan život. Tko sam ja da joj ga uskratim?! Ipak nikako nisam mogao izbjeći svoju zapovijed. Njegov glas odjekivao je u mojoj glavi. «Učini to!» - derao se iz sveg glasa. Pokušao sam se oduprijeti, nisam mogao. On je bio gospodar, a ja samo sluga, oruđe koje je moralo vršiti svaku njegovu zapovijed. Kako mi je samo bilo žao…
Želio sam pobjeći, primiti kaznu koja me čekala za neposluh, ali neki drugi dio u meni to mi nije dopuštao. To drugo Ja željelo je izvršiti svoju zapovijed. Željelo je da muke napokon prestanu. Osjećao sam se tako slab, tako slab i bezvrijedan. «Bježi…» tiho sam prošaputao, nije me čula ili nije shvaćala. Bezvoljno sam joj prišao. Njene vrele usne spojile su se s mojim tankom blijedim usnama. Njeno nevino lice, njene oči… Dvije vrele suze kliznule su mojim licem. Želio sam ju odgurnuti, pobijeći...
Sve se zacrnilo. Znao sam da je gotovo… Kada sam ponovno došao sebi ležala je predamnom. Tanak sloj grimiza lagano se širio oko nje ostavljajući veliku mrlju na bijelom, djevičanskom tepihu. Njene plave oči još uvijek su bile uprte u mene. Čuo sam ih kako mi tiho govore, kako u nevjerici pitaju zašto sam joj to učinio. Kriv, a istovremeno i nedužan. Krupne suze klizile su mojim blijedim licem. Samo lutka na koncu lutkara. Kako sam žarko želio umrijeti. Lutka barem ništa ne osjeća, ali ja… što je sa mnom?
Nisam imao snage ustati, najvjerojatnije nisam ni želio ustati. Sati su prolazili, ali za mene je vrijeme stalo. Prve zrake sunce obasjale su njeno blijedo tijelo. Teški koraci uspinjali su se stubama. Netko je dolazio, morao sam pobjeći. Želio sam se predati, ali bilo me strah. Bojao sam se smrti još više nego svog gospodara… Bio sam previše slab. Polako sam se podigao na noge i stegnuo svoj dugi crni kaput pokrivši tako svoju krvlju natopljenu košulju. Uzveravši se kroz prozor na krov još sam jednom zastao da se malo priberem. Glasan vrisak sjedokose starice odjeknuo je iz sobe. Neizmjerna bol proparala mi je srce kao nož kojim sam usmrtio tu mladu nesretnicu.
Lagano sam se spustio hrapavim zidom u malu sporednu ulicu. Pognute glave pomiješao sam se sa s gomilom koja se skupljala na ulicama. Bez ikakve kontrole nad svojim tijelom vratio sam se gospodaru poput vjerna psa. Bio sam kažnjen, kao i svaki put kad sam se pokušao oduprijeti njegovoj moći. No, nijedna kaza nije bila tako bolna, kao pogled ljepotice na mjesečini…



Post je objavljen 11.03.2007. u 21:35 sati.