Zvuk nekog poznatog glasa me digao u noći obavijene nekom mržnjom. Koračala sam kroz tamu sa zamišljenim pogledom koji je kao i uvijek gledao u pod kao neka nada postojala je u tom pogledu, a zapravo kad razmisliš znaš da nada ne postoji. Ona je zapravo podsvjest pojedinca koji živi kako bi što bolje iskoristio dan u maksimalnim količinama. Nije mi jasno što je ta nada zapravo tražila u mom pogledu kad nisam osoba koja bi sve živo napravila samo da što duže živi. Depresija mi nije nimalo strana riječ.Ma tko je uzrokovao tu depresiju? Ima li smisla tražit krivca? Gdje god se okreneš vidiš dvoličnost! U lice će ti lagat. Nagomilavat toliko neistine da se toliko zbuniš i jednostavno ostaneš bez osobnosti jer vjeruješ da tvoj ja postoji iza obećanja, prevara i laži. Pojmovi kojie zaista mrzim su definitivno laž i neprevda koje te uništava pri svakom pokušajem suprostavljnja. Ipak pronalazim snagu u mislima na jednog dječaka. Dječaka plavih očiju kojeg ću jednom opet srest; naravno ako ću zaslužit taj dio svijeta u snovima tišine iza zaklopljenih oči.
Nije me bilo dugo, obzirom da sam krenula pisati knjigu vremena malo pronalazim, ali prvom prilikom ću se svima javiti.....
Post je objavljen 10.03.2007. u 20:16 sati.