Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pooka

Marketing

FIRST WE TAKE MANHATTEN THEN WE TAKE BERLIN

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo Adolf Hitler. Bio je miran, savršeno ali pruski skromno, odjeven u smeđu uniformu, crvena traka sa kukastim križem bila je na svom mjestu, mala elegantna šapka na glavi, kopija Mein Kampfa pod rukom. Bezbrižno je razgledao nered koji je suvereno vladao Desankinim domaćinstvom, ne pokazujući bilo kakve znakove emocija. Desanka ga je gledala uz gotovo jednak stupanj smirenosti. Nije joj bilo jasno zašto je tako mirna u trenutku kad joj je u kuću banuo najveći zločinac svih vremena. Muž i djeca bili su joj u gradu, bio je sajam pa su gađali ljude koji su se vrtili na ringišpilu divljim mačkama koje su lovili danima samo za tu prigodu. Hitler je uzeo stolicu za naslonjač, nagnuo je i stresao sa nje predivno modro Fabergeovo jaje koje je Desanki poklonio Trocki nakon što mu je sredila zapis od lokalnog hodže koji ga je trebao čuvati od herpesa zostera na nekom od kranijalnih živaca. Bila je to opscesija Lava Trockoga, da će ga Staljin tako likvidirati što će pomoću zapisa od nekog drugog hodže izazvati pad imuniteta i pohod virusa iz moždanog debla prema van, najvjerojatnije preko jednog od krakova trigeminalnog živca. Jaje je palo na pod i raspuklo se. Hitler se nije na to uopće obazirao već je mirno sjeo i uperio svoj hladni metamfetaminski pogled u Desanku. Vladala je tišina prekinuta samo cvrkutavim zvukovima koji su bili normalna stvar kad čovjek drži u ustima kuvanu pileću glavu i isisava njen sadržaj. Hitler je bio vegeterijanac, ali nije bio gadljiv. Gledao je Desanku skoro bez treptaja.
-Nećeš me pitati zašto – upitao je naglo Hitler – zašto sam sve to napravio...
-Zašto?
-Samo zato jer mi je pružena prilika. Ovakvih kao što sam ja bilo je na milijune... pitanje je krivo
pravo pitanje je kako... kako sam postigao sve ono što sam napravio tih godina...
-Dobro, ajde... kako ti je to uspjelo?
-Slučajno, Desanka... puki jebeni slučaj... ja sam mogao biti slikar... ili maleni lumpen proleterski provokator... mogao sam proći nezapaženo, ali imao sam podršku tijekom dvadesetih godina, zajebano dobru podršku... financijsku.
- Krupni kapital... strah od komunizma, znam tu priču – rekla je Desanka i odmahnula rukom – ti si im bio bolja opcija od reprize sovjetske republike Bavarske i sličnih sranja.
- Ne! Nije to. Vidiš sad smo u zanimljivoj situaciji, i ti i ja smo slova koja se pojavljuju na ekranu, mi smo produkti mašte i interesa našeg dragog autora, pooke... on nas upravo sad stvara. Inače mi ne postojimo, ne u ovakvim okolnostima. Da se vratim malo... imaš donekle pravo, građanstvo i krupni kapital nisu me baš otvoreno sabotirali, ali rijetko me je tko i otvoreno podržavao, pogotovo financirao tijekom dvadesetih dok sam bio Fuhrer tek maloj gomilici pijanih budala. Ali nećeš saznati tko me je proveo kroz taj vajmarski, hiperinflacijom rezignirani period. Autor nam ne može otipkati ono što želi otipkati. On je ona vrsta budale na koju možeš računati da će napraviti točno ono što je najlakše i predvidjeti... ispravnu stvar. On će prešutati ono što zna. Iako ga fascinira ta spoznaja.
- Zašto bi on takvo nešto zadržao samo za sebe, takvu jednu tešku tajnu, teret spoznaje o uzrocima i uvjetima koji su te doveli u situaciju da napraviš svo ono sranje...
- Ha, ha, ha... u tome je i kvaka... to uopće nije tajna, dostupno je svima, u enciklopedijama, na internetu... sve je javno, bilo je javno od samog početka do samog kraja...
- Pa zašto onda šuti kad tako želi to izbaciti iz sebe... zašto uopće želi ponoviti nešto što svi već mogu saznati samo ako se malo potrude.
- Znaš li za onu teoriju 'six deegres of separation'... da između bilo koja dva čovjeka na svijetu ima maksimalno šest drugih ljudi preko kojih bi ih se moglo povezati... ja, na primjer, poznam Chemberlaina, on pozna Roosevelta, Roosevelt pozna svog vrtlara, ovaj pozna neku Dalilah, ona pozna malog Martina Luthera Kinga. Tako je cijeli svijet premrežen tim lancima od maksimalno šest ljudi i tako uvezan u klupko u kojem svi poznamo sve... u stvari... čudno malo, zar ne... tako je naš autor zajebano blizu mene.
- Koliko blizu – pitala je Desanka radoznalo.
- Tri stupnja do mene – rekao je Hitler i skinuo šapku. Uredna crna nauljena kosa bila je na svom mjestu. Bio je savršen. Bio je magičan u svojoj samouvjerenosti. Hitler. Adolf Hitler.
- Uh, to je neugodno blizu... da mu djed nije možda kupio neku od tvojih slika? – pitala je Desanka cuclajući pileće glave.
- E, u tom grmu leži zec... nisam ja u pitanju. On je dva stupnja od onoga tko me je stvorio... dva stupnja i to ga fascinira, vikao bi o tome ali je predvidljiv pa neće... time može nanijeti samo bol drugima... zakomplicirati mnoge živote... iskopati prljave polu-tajne... u suštini irelevantne. Ali on zna... i blizu je... zastrašujuće blizu uzroku svog onog razaranja, ubijanja, istrebljivanja... sve one preciznosti koja je svojom efikasnom okrutnošću ubila u njemu zauvijek ideju da uopće smije postojati bog u onom smislu u kojem ga većina ljudi vidi... tako je jalovo blizu da me diže iz mrtvih i dovodi u tvoju kuću da pričam sa nekim koga prezirem... tko mi se gadi. On nema mira jer ga fascinira jednostavnost uzroka i posljedica... dobro, bilo je tu i drugih elemenata... Staljin je '33 bio zabranio koaliciju komunista i socijal-demokrata, baš kao što će kasnije napraviti i u Španjolskoj sa anarhistima. Europa će me mirno gledati kako pripajam Austriju ali neće ni prstom mrdnuti... a zamisli, u tom trenutku bi me češka vojska potukla do nogu, pola tehnike mi je crklo na putu do Austrije. Ono što njega progoni su dvadesete i još jedan mali, naknadni razgovor '33. On zna tko, kako i zašto je bio infrastrukturno financijski spiritus movens nacional-socijalizma. I neće nam to reći... mislim, neće tebi i drugima koji nas promatraju kroz ova nastajuća slova.
- Možda je bolje tako... ako se ništa ne bi promijenilo... prošlost je prošlost, tek sad otvaraju za javnost dokumentaciju o svemu onome što ste napravili.
- Ha, ha, ha... pa da, onaj Mitterand je bio činovnik u Vichyjevskoj Francuskoj... a koliko im je godina bio predsjednik... kurvin sin lukavi... kako je samo ekspresno sletio u Sarajevo kad je onaj luđak Wesley Clark ulazio u svađe sa pretpostavljenim da nastave bombardirati one jebene Srbe... uh, zbog njih sam zakasnio sa Barbarossom. Svi oni imaju oni svoje male, prljave razloge. Kako su samo tisuće mojih vjernih podanika, u nacističkim kolonijama mirno živjele u Francovoj Španjolskoj. Ali ovo je baš blizu... šteta... pomislio sam da bi mu moglo izletjeti... bar nešto... samo prezime... samo ime... ajde budalo predvidljiva... izlani se... reci, pooka, reci – govorio je podrugljivo Adolf Hitler dižući se sa stolice i spremajući se da ode.
- Ajde, pooka... jebote... pa ako svi već znaju, u čemu je problem... dva stupnja do uzroka... ili barem glavnog uzroka zbog kojeg je šest milijuna Židova spaljeno... ajde, reci nam da mi ovo pseto nacističko ode iz kuće.
Pooka je razmišljao. Što me u stvari spriječava... zašto ne bih rekao... zašto ne bi zakomplicirao malo stvari... i to stvarno malo... prije sam nasrtao na ministre, jebote... pisani su podzakonski akti na brzinu zbog mene... zašto ne bih samo pustio ime da se pojavi na ekranu...
- Ovakvi kao što je on ne vrijede više od metka koji bi im trebalo staviti u glavu – rekao je Hitler hodajući prema vratima.
PRESCOTT BUSH!!! –zaurlao sam tipkama...
- Ha ha ha ha ha... što svi nisu bili kao ova budala, zamisli samo da sam imao njega umjesto onog gmaza Churchilla... uzeo bih Tursku i Iran u jednom potezu...
U tom trenutku u kuću je banuo Desankin muž i uz urlik 'NO PASARAN!' bacio veliku žutu mačku Hitleru na lice.
Kad su svi ljudi sa ringišpila pobjegli zbog mačaka kojima su ih Desankin muž i djeca gađali iz obližnjeg šumarka, ostalo im je u vrećama još pet šest stvarno bijesnih komada koje nisu imali na koga potrošiti pa su ih ponijeli kući nadajući se da će uz put naletjeti na one časne sestre što koje ih se toliko boje da samo po mraku izlaze iz samostana da nakupe vode iz potoka pa bi ih mogli na njih baciti.
Adolf Hitler im je uletio kao dar sa neba. Prva mačka je duboko zarila kanđe u Hitlerovo lice, druge su slijedile... sve su bile polubijesne zbog cjelodnevnog mrcvarenja u vrećama. Bile su u najčistijoj 'fight or flight' situaciji i svom silinom su se opredjelile za 'fight'. Mačka ima deset kandži i zube, kad se bori sa namjerom da onesposobi protivnika ponavlja udarce kandžama i ugrize, gađa oči i trga meso. Hitlerovo lice je za desetak sekundi bilo ogoljeno do kosti, šuplje očne duplje jezivo su se punile krvlju dok mu je krv curila niz dušnik i gušila ga uz gadno hroptanje.
- Djeco... izbacite ovo naci-govno napolje, nek' ga psi oglođu dok se bude vraćao u gnojnu rupu iz koje je i izmilio... tko ga je uopće dozvao? Desanka, boga li ti jebem... ne mogu ni na sajam otići, a da u kući ne nađem kakvog zlotvora... ma dobro, onaj Keynes je bio divna osoba... ima li kakve šanse da se vrati... Keynes... ima li šanse da ITO i bancor zažive... znaš koliko je meni i djeci stalo do toga.
- Ne znam, pitaj autora, pitaj pooku... nije nam otkrio tko je započeo drugi svjetski rat... onaj bolesnik sam nije mogao ništa... samo je spomenuo djeda od onog Busha što je jednom banuo i šmrkao mišomor... ono kad je ispao iz helikoptera...
- Uhhhhh... znam o kome je riječ. Šuti pooka, samo gledaj i slušaj... i vrati nam Keynesa... da su njega slušali ovo pseto bolesno nikad ne bi ni došlo na vlast.
- OK... KEYNES... MOŽE, DOBIT ĆE TE KEYNESA! – rekao sam i sjetio se kako je Bertrand Russell za Johna Maynarda rekao da je najinteligentniji čovjek kojeg je ikad sreo... jebeš ovo sranje.
Erase and rewind...


Post je objavljen 10.03.2007. u 04:48 sati.