Uopće nisam imala namjeru komentirati Dan žena, jer mi je i samoj bilo već zlo od senzacionalističkih natpisa i parada po cijeloj našoj državi, Europi, Zemaljskoj kugli….
Svi u mojoj okolini su danima trubili o «Osmom martu» ko da je u najmanju ruku riječ o dolasku Antikrista i kraju svijeta kakvog poznajemo.
Zapravo, mislim da je to postao globalni fenomen, to da se, ali baš svaki dan koji je Dan nečega, tretira kao prilika da ljudi pokrenu gomilu ispraznih i nepotrebnih rasprava.
Evo samo dva nasumična primjera:
Božić- Za kršćane (i one koji to zapravo nisu) to bi trebao biti dan kada se slavi rođenje Isusa Krista i kada bi se obitelj trebala okupiti i uživati u jedinoj mirnoj noći u godini.
No nažalost, to je postao dan kada se naglašavaju razlike između «Kršćana» i svih ostalih «nevjerničkih» vjera, Dan goleme rasipnosti i potrošačke groznice, Dan rasprave o radnom vremenu radnika u privatnim firmama i, ujedno, Dan prozivanja od strane Katoličke Crkve da li smo dobri vjernici ili ne
Valentinovo- Dan kad svi misle da je to praznik za trgovce, umjesto da to bude dan kad se naglašava ljubav i poštovanje prema svim ljudima iz naše blizine.
U tom svjetlu kad promotrimo što se sve događalo ovih dana povodom Dana žena, dođe mi da sjednem i plačem. Novine su bile više nego inače ispunjene parolama tipa «Stop nasilju nad ženama!», dok se na televiziji svakih par minuta mogao vidjeti spot sa pretučenom ženom.
Pitam se čemu sve to.
Zašto su gotovo sve ženske udruge, čast iznimkama, opsjednute time da prikazuju nasilje kao nešto učestalo u našem društvu?
Zar nismo baš zbog takvih prečestih bombardiranja strahotama postali previše neosjetljivi na svakodnevno nasilje koje postaje sve češće i sve gore?
Prije nepunih 50 godina na suđenju nacističkim vođama, prikazani su kratki filmovi snimljeni u koncentracionim logorima. Tada su ljudi plakali, povratili, bili istinski potreseni prikazima nemjerljive ljudske čudovišnosti.
Danas bi time rijetko tko bio potresen.
Svaki dan, od prvih do posljednjih vijesti, nižu se slike
očaja, gladi, zlostavljanja, otvorenih rana, krvi, trupala,
ratova, prirodnih katastrofa, nesreća, požara, teških oboljenja……
popis je beskrajan.
No sve te slike iz dana u dan stvaraju sve veću neosjetljivost, ravnodušnost,
sve veći «to se događa negdje drugdje» osjećaj.
Zašto?
Vjerojatno zato što čovjek može podnijeti samo ograničenu količinu šokova, a kad se taj kapacitet ispuni dođe do točke slamanja, kad sve plemenite i snažne emocije konačno preplavi osjećaj nemoći da se ikome pomogne, nakon čega dolazi ravnodušnost.
Kuda god se okrenemo vidimo nasilje i zlo i ono nije rezervirano samo za žene.
Muškarci- dječaci svaki dan pogibaju u gomilama po cijelom svijetu, ne samo na Istoku, u borbama koje zapravo njima ništa ne znače. Iskrivljeni pojmovi časti i poštenja ih nagone na najgore zločine protiv samih sebe jer svaki put kad ubiju drugog čovjeka ubijaju i dio sebe. Psiholozi/ psihijatri će taj poremećaj nazvati PTSP, ali ja to zovem ubijanjem vlastite čovječnosti.
Opet se vraćam na početak. Umjesto da svi urlamo o silnim nepravdama koje se događaju diljem ove malene kuglice zvjezdane prašine, možda bi trebali preusmjeriti energiju u pomaganje samima sebi.
«Kako bih mogla pomoći svom bližnjem ako prvo ne zaliječim vlastite ožiljke?».
Nemoguće je biti žena, muškarac ili dijete u današnje doba. Svi postajemo jednako neosjetljivi, jednako nasilni, jednako očajni…. Djeca više nemaju djetinjstvo ispunjeno dječjim igrama i naivnošću jer im se bojimo to priuštiti. Današnja djeca, na kojima će jednom ostati čitav svijet, ne znaju sanjati o letenju, o moru i neistraženim svjetovima, ne vjeruju u bajke i u čaroliju, ne dopuštamo im to. Žene viču o zlostavljanju, muškarci viču o svojim pravima, a djeca to sve slušaju i prerano postaju, ne odrasli, već ogorčeni i nezadovoljni. Voljela bih da to nije istina. Voljela bih da naša djeca znaju kako izgledaju divlje životinje, kako zvuči žubor vode u prirodi, kakav je osjećaj leći na travu usred šume i promatrati oblake i voljela bih da mogu poželjeti letjeti i utrkivati se sa orlovima, loviti zvjezdanu prašinu rukama, vrištati od sreće, odrastati sa takvim snovima koje nikad neće zaboraviti……
Voljela bih da ne pljačkamo djecu, da im ne oduzimamo djetinjstvo, da ih ne učimo ponavljanju vlastitih pogrešaka, da ih ne silimo na odrastanje prije nego su spremni.
Voljela bih da mi odrasli nikad ne zaboravimo svoje dobre snove.
Post je objavljen 09.03.2007. u 19:41 sati.