Sanjah o pogledu tom, o rukama njegovim,
O usnama kako moje ljube i to nježno, najnježnije,
O nama, negdje malo dalje od ljudi, ali ne baš
Tako daleko…..
Sanjah dodire i zagrljaje, tihe zvukove gitare,
Nas, okupane mjesečevom svjetlošću i od strasti ohlađene blagim povjetarcem,
Sanjah…..
Oh, moj ženski um, tako je nekad težak,
Poput najvećih umova konstruira sve i to do sitnih detalja,
Ah sanjah…..
I sanjah i dalje, sve se potpuno posložilo kako je svemir htio,
Želje se počeše ispunjavati brzo, iznenadih se,
Više nisam morala sanjati, imala sam pored sebe taj san.
Divno, pomislih, konačno nas dvoje, jedno pored drugog,
Tu smo, htjela sam se uštipnuti da ipak provjerim da li sanjam (opet taj ženski um),
No ipak se prepustih toj javi potpomognutoj željama.
Opustih se i nema ništa bolje, neka živi san ova mala (kao da je netko rekao),
Evo joj komadići, nek uživa, dat ćemo joj pola sata, toliko je sada zaslužila,
I tako i bi, pokupih te mrvice što sam dobila, pripremih se na borbu s „brutalnom“ istinom,
Koja je bila tako okrutna, počela me gađati svojim strelicama, prodirajući tako u svaku
Moju novu misao koja se rađala…
Čak mi i miris moje rijeke tada postade gorak,
Pobjeći sam htjela, oprati sve to sa sebe, maknuti i taj san,
A tek ostvarenje sna, to sam htjela uništiti, htjela sam biti još
Brutalnija od te istine….
No, hvala toj istini i tom snu i želji i ostvarenju, hvala svemu,
Jer da nije ni te ljepote ni te brutalnosti, niti želje ni okrutnosti,
Ni stihove se ovi širili tada ne bi….
Sjetih se…..
Sanjah, ah sanjah…..
Post je objavljen 09.03.2007. u 14:30 sati.