Neki je pustinjak u starodrevnoj priči stalno ponavljao da ima pune ruke posla, ljudi su se čudili njegovim riječima, jer ga nikada nisu vidjeli da nešto posebno radi.
- Imam dva sokola koja trebam ukrotiti, moram paziti na dva kobca, hraniti dva zeca, čuvati jednu zmiju, timariti konje i magarca i još uz sve to vezivati lava!
- A gdje ti je zvjerinjak – pitali su ga? Mi ne vidimo ni jedne životinje, a ti nam govoriš o tolikima!?
Tada im je pojasnio ovako:
- dva sokola su dva naša oka; za svačim lete i za svašta se prilijepe i teško ih je obuzdati!
- dva grabežljiva kobca su naše ruke; sve bi uzele i sve zadržale za sebe i njih je teško nadzirati!
- dva zeca su naše noge, koje vječno nekamo idu i lako se umore!
- konji i magarac su pak naše tijelo, koje treba timariti... ono tegli, nose, posrće...
- i konačno lav! To je naše srce – naša moć i snaga, a prepuno je želja... i njega je najteže krotiti!
I složili su se slušatelji da zaista ima posla preko glave!
Post je objavljen 09.03.2007. u 09:35 sati.