Ne znam jeste li čuli za američku konferenciju DISCLOSURE koja se 2001. održala u Washingtonu. Na njoj je vođa projekta DISCLOSURE Steven Greer okupio razne svjedoke iz vojnih i obavještajnih krugova koji su ispričali zaista senzacionalne priče vezane uz NLO-e, koje su doživjeli u svojoj karijeri. Konferenciju su prenosili svi glavni mediji i privukla je puno pažnje.
Al’ neću sad o njoj.
Nego ću o skripti koja se dijelila na konferenciji.
Riječ je o preko petsto stranica sitnog teksta koja sadrže izbor najboljih dijelova iz ogromne količine intervjua i razgovora koje je tim Stevena Greera snimio i zabilježio u desetak godina istraživanja i razgovora s vojnim i obavještajnim licima, a zove se Disclosure Project Briefing Document. Od “brief” ni “B”.
No, pišući knjigu o NLO-ima, koja će valjda uskoro ugledati svjetlost dana, prisilio sam se detaljno proučiti skriptu i izdvojiti najbolje priče i dijelove. Povremeno ću se u postovima vraćati dokumentu, a ovoga puta izdvojio sam priču Karla Wolfea.
Sve je počelo osvajanjem Mjeseca.
Osim putem sondi koje su krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, dok je Mjesec bio astronautski hit sezone, oblijetale našeg svemirskog pratitelja, tu stranu nikad nemamo prilike promatrati. Što bismo možda mogli vidjeti na njoj, na konferenciji "Disclosure" 2001. godina ispričao je Karl Wolfe, serviser za preciznu fotografsku elektroniku ratnog zrakoplovstva koji je tada bio stacioniran u zračnoj bazi Langley u Virginiji.
Wolfe je sredinom 1965. godine prebačen na projekt Lunar Orbiter Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) u Langley Fieldu. Cilj Lunar Orbitera bio je napraviti fotografije Mjeseca kao dio priprema za slijetanje Apolla na Mjesec. Imali su problema s elektroničkim uređajem koji je onemogućavao izradu fotografija pa su tražili da Wolfe dođe izvidjeti u čemu je problem. Kad je Wolfe ušao u tu ustanovu u bazi Langley, gdje je NSA dopremala informacije iz Lunar Orbitera, primijetio je «da tamo ima ljudi iz drugih zemalja, puno stranaca u civilu s prevoditeljima i s sigurnosnim bedževima oko vrata». Svi su bili «vrlo tihi, vrlo rezervirani» kao da je «neki čudni plašt bio iznad njih.» Ponašanje im je bilo «vrlo zabrinuto». Wolfe je već bio zapanjen kad je vidio da na projektu Agencije za nacionalnu sigurnost sudjeluju ljudi iz cijeloga svijeta, što nije imalo nikakvog smisla.
Potom su ga odveli u laboratorij u kojem se nalazio neispravni uređaj. »Nisam ga mogao popraviti na licu mjesta», ispričao je Wolfe projektu Disclosure, «nego se uređaj trebao odnijeti na popravak. U crnoj komori je sa mnom tada bio još jedan pripadnik zrakoplovstva. Zamolio sam ga da mi opiše proces kojim podaci stižu s lunarnog orbitera do laboratorija. Pola sata nakon što mi ga je opisivao, rekao mi je: 'Usput, otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca'.
'Čiju', upitao sam, 'ne razumijem što misliš, čiju?'
A on je rekao: 'Da , otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca.'
U tom sam trenutku postao uplašen i malo užasnut, razmišljajući da smo u opasnosti i u nevolji ako itko sad uđe u sobu, jer mi on ne bi smio davati te informacije. Bio sam fasciniran, ali sam također znao da je prešao granicu koju nije smio. Onda je izvukao jedan od tih mozaika i pokazao mi tu bazu na Mjesecu, koja je imala geometrijski oblik – tamo su bili vrlo visoki tornjevi, okrugle zgrade, stvari koje su nalikovale radarskim tanjurima, ali su bili ogromne strukture...Taj čovjek i ja bili smo istog čina; mislim da je bio vrlo nesretan. Imao je isto bljedilo i zabrinutost kao znanstvenici izvan sobe; bili su zabrinuti poput njega. I imao je potrebu s nekim popričati o tome....Neke od struktura bile su velike pola milje. To su gorostasne strukture. Na različitim fotografijama bilo je struktura različitih veličina. Neke su zgrade bile vrlo visoke, tanke strukture, ne znam koliko visoke, ali morale su biti vrlo visoke. Bilo je snimaka pod kutem sa sjenama. Bilo je tamo i vrlo velikih okruglih i kupolastih zgrada. Vidjele su se vrlo jasno, jer su to bili veliki objekti. U umu sam ih pokušao povezati sa strukturama na Zemlji, ali ih se ne može usporediti ni sa čime ovdje, niti po mjerilu niti po strukturi...Nisam htio duže gledati slike, jer sam osjećao da mi je život u opasnosti. Želio sam ih gledati, volio bih imati kopije, volio bih da mi je više o njima rečeno, više objašnjavano, ali znao sam ne mogu. Znao sam da je mladić koji je to podijelio zaista prekoračio svoja ovlaštenja. Osjećao sam da je samo trebao s nekim razgovarati, jer nije imao s kime pričati niti prodiskutirati i nije imao skrivenih motiva osim činjenice da je, mislim, osjećao težinu svega toga i to ga je uznemiravalo... U tom sam se trenutku veoma zabrinuo jer sam znao da rapravljamo o posebno obilježenim tajnim podacima. Prekršio je sigurnosni kodeks i u tom sam se trenutku zapravo vrlo bojao. Nisam mu postavljao više pitanja. Nakon nekoliko trenutaka, netko je ušao u sobu. Ondje sam radio još tri dana, a kad sam se vraćao kući, sjećam se da sam naivno mislio da ću sve o ovome čuti na vijestima."
Post je objavljen 09.03.2007. u 00:31 sati.