Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/stanisaj

Marketing

Ljubitelj tradicije koji je utemeljio modernizam

Jedan od najlakših i najsigurnijih načina da saznate je li netko doista zainteresiran i potkovan u povijesti umjetnosti je da diskretno provjerite u koliko se razlikuje stvaralaštvo Moneta i Maneta. Iako ova dva velikana razlikuje tek jedno slovo u prezimenu, a pripadaju istom razdoblju, između njih postoje bitne razlike, koje Monetu osiguravaju status predvodnika impresionizma, a u Manetovu sam slučaju sklon prosudbi da je riječ o jednom od najvećih slikara svih vremena.

Édouard Manet rodio se 23. siječnja 1832. u imućnoj pariškoj obitelji. Njegov otac Auguste Manet bio je sudac, majka Eugénie-Desirée Fournier bila je kumče švedske kraljevske obitelji, a njezin je brat predodredio Edouardovu sudbinu odvevši ga još kao mališana u Louvre.

Otac je želio da sin odabere njegovu profesiju, no nakon što se nije uspio prijaviti u mornaricu, Manet je, uz ne osobito zdušnu obiteljsku potporu, 1850. započeo studij slikarstva pod paskom akademskog slikara Thomasa Couturea. Međutim, na formiranje njegova osobna stila veći će utjecaj izvršiti studijska putovanja u Njemačku, Nizozemsku i Italiju, kao i kopiranje remek-djela iz Louvrea, gdje će posebice proučavati stvaralaštvo Halsa, Velázqueza i Goye.

Od suvremenika, ispočetka će pokazivati ponajveću sklonost realizmu Gustavea Courbeta, ali ubrzo će, kao doživotni socijalist, upoznati već spomenutog Moneta, Degasa, Renoira, Sisleyja, Cézannea i Pissarroa. No, za Maneta osobno presudno je bilo poznanstvo i intimno prijateljstvo s Berthe Morrisot, koja će se udati za njegova mlađa brata Eugenea i potaknuti ga na slikanje na otvorenom, izvan ateljea.

To nije jedini kurioziotet u njegovoj užoj obitelji s obzirom na to da se nakon očeve smrti 1862. oženio svojom učiteljicom glazbe iz mladosti Suzanne Leenhoff, koja je, prema nekim navodima, prethodno bila i očeva ljubavnica, tako da je sporno je li njezino izvanbračno dijete, Léon-Édouard Koella, sin ili polubrat Édouarda Maneta. Nije stoga čudno što su i njegove najpoznatije slike “Doručak na travi” i “Olympia” (1863.) isprva također nailazile na proturječni odjek u javnosti.

Manet se želio afirmirati kroz službeni Pariški salon, što mu je i uspjelo 1861. portretom gospodina i gospođe Auguste Manet, kao i prikazom španjolske pjevačice koja je dobila i pohvalu prosudbenog suda, no “Doručak na travi” jedan je od ključnih povoda za pokretanje Salona odbijenih. Jednako kao i “Olympia”, koja će potaknuti podjednak, ako ne i veći skandal na istoj izložbi dvije godine kasnije, uporedni prikaz golih ženskih i odjevenih muških figura izazvao je žestoke javne prosvjede.

Nije stoga slučajno što su Manetovi najmarniji zatočenici postali tadašnji najistaknutiji francuski književnici Emile Zola, Charles Baudelaire i Stephen Mallarmé, koje je Manet zauzvrat ovjekovječio portretima ili je ilustrirao njihova djela (Mallerméovo “Poslijepodne jednog fauna”, Baudelairov prepjev “Gavrana” E. A. Poea). Iako ima i drugih razloga za uvrštavanje Maneta u antologiju opće povijesti svjetskoga slikarstva, vjerojatno su jedni od najsnažnijih argumenata slike koje prikazuju prizore iz mondenog pariškog života, počevši od “Glazbe iz vrtova Tuileries” do slike “Bar Folies-Bergčre”.

U skladu s impresionističkim načelom oslikavanja gradskog života i zabave, Manet je u okupljalištima bogatih i dokonih uočio melankoliju osobe zaduženu za njihovu podvorbu. Lijepa pipničarka raskošnog dekoltea i sjetnog izraza lica prikazana je odrazom u ogledalu, kao još jedan citat Velásqueza.

Ovakvim je ostvarenjima Manet za više od stoljeća preduhitrio socijalno kritičke prikaze velegradske svakodnevice Edwarda Hoppera, ostavivši nerazriješenu dilemu je li bio tradicionalist ili začetnik modernizma. Iako u stalnom privatnom i kreativnom dijalogu s impresionistima, nikada se nije priklonio Monetovoj družini.

Sredinom 70-ih godina 19. stoljeća uspio je izboriti naklonost prosudbenog suda službenog Salona, a nakon što je njegov prijatelj Antoinin Proust 1881. postao ministar kulture, odlikovan je ordenom viteza kulture. U međuvremenu, zahvaljući naporima trgovca umjetninama Ruela, Manet postaje tražen na tržištu umjetnina. Manet nije samo oslikavao nego je i intenzivno sudjelovao u pariškom noćnom životu, što mu je i skratilo život. Kao i Baudelaire, Manet je u teškim mukama skončao od sifilisa. Možda su njegovi noćni užici bili ne samo inspiracija za likovna remek-djela nego i nagovještaj prerane smrti 30. travnja 1883.
Najpoznatije slike Edouarda Maneta ‘Doručak na travi’ (1863.) i ‘Olympia’ (1863.) isprva su nailazile na proturječni odjek u javnosti pa su čak izazivale i nemale skandale i javne prosvjede. Upravo su te slike jedan od ključnih povoda za pokretanje Salona odbijenih.

Post je objavljen 08.03.2007. u 14:49 sati.