Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.
Zepce je malo mjesto uz rijeku Bosnu,uz glavnu cestovnu saobracajnicu kroz BiH od juga ka sjeveru,od mora ka rijeci Savi,kao i uz glavnu zeljeznicku prugu u BiH Ploce-Mostar-Sarajevo-Doboj-Bosanski Samac.
Zepce je vrlo pitomo mjesto sa blagom klimom,jer je na nizoj nadmorskoj visini od mnogih drugih mjesta u Bosni i jer se upravo od Zepca Bosna otvara ka Panonskoj niziji.
Zbog toga je HVO cinio u Zepcu ono sto je Tudjmanov rezim iz Zagreba trazio od njega.
U Zepcu sam zivjela nakon udaje za moga supruga,rodjenog i uglednog Bosnjaka,intelektualca.I ja sam intelektualka,fakultetski obrazovana.Oboje smo bili zaposleni i sa povoljnim statusnim polozajem.
Zivjeli smo u drustvenom stanu.Vec 1991.godine dobili smo musko dijete.
Planirali smo da u Zepcu sagradimo i vlastitu kucu,posto je kuca roditelja moga supruga vec bila trosna.
U vrijeme demokratskih preobrazaja,sirom Istocne Evrope i Balkana,1989.i 1990.godine,kao i puno ranije,odnosi izmedju Bosnjaka i zepackih Hrvata i Srba bili su dobri.Hrvati su u Zepce dosli u toku 17.stoljeca,nakon velike epidemije kuge na prostoru Srednje Bosne koja je odnijela vise desetina hiljada zivota,a Srbi nesto kasnije.
Na imanja bosnjackih begova i aga tada su dovedeni bosanski katolici iz oskudnih,siromasnih prostora Zapadne Hercegovine i dijelova Zapadne Bosne.
Begovi i age su im dali zemlju,kuce,okucnice i njihovi medjusobni odnosi su bili dobri.Nije bilo seljackih-
kmetovskih buna.Za vrijeme Nezavisne Drzave Hrvatske,Pavelicev ustaski rezim,izmedju 1941.i 1945.
godine osjetio se i u Zepcu koje je dalo gotovo 700 ustasa.
Porazom fasizma bile su porazene i ustase.Zepacki Hrvati su bolno osjetili Pavelicev poraz,pa,iako su u vrijeme socijalizma od 1945.do 1990.godine,formalno bili u istom polozaju sa Srbima i Bosnjacima,na svojim ledjima su tesko podnosili hipoteku ustastva.
Veoma malo Hrvata bilo je medju komunistima,a Hrvati su prije svih,vec od 1962.godine,krenuli u Njemacku i druge evropske zemlje da tamo rade kao"gastarbajteri".
Do 1990.godine,od ukupno 9000 zepackih Hrvata,na radu u Evropi bilo ih je oko 1000,sto ce reci da je gotovo svako drugo hrvatsko domacinstvo zepackih Hrvata imalo bar jednog clana na radu u inozemstvu.
Zbog toga su Hrvati u Zepcu ekonomski puno bolje stajali i od Bosnjaka i od Srba.
Po popisu stanovnistva 1991.godine,opcina Zepce imala je 23400 stanovnika,od cega Bosnjaka oko 11000,Hrvata oko 9000 i Srba 2200.
U toku srpsko-hrvatskog rata 1991.godine,veliki broj Hrvata iz Zepca odazvao se Tudjmanovom pozivu i sudjelovali su kao hrvatski bojovnici na strani rezima HDZ Hrvatske protiv JNA i Srbije.
Podvukla sam da su odnosi izmedju Bosnjaka i Hrvata bili dobri,makar i prividno.Kada je Srbija sa Crnom Gorom,kada je Slobodan Milosevic sa JNA,kada su skupa izvrsili agresiju na BiH,vrlo brzo su Hrvati Zepca i HVO zajedno sa Hrvatima,izbjeglicama iz Teslica,Komusine i Slatine uspostavili svoju vojnu premoc u Zepcu.To su mogli,jer su zajedno sa teslickim bojovnicima bili brojniji od pripadnika 319.brigade Armije BiH.Posebno je potrebno podvuci da su,sto se tice naoruzanja i vojne tehnike,bili u visestrukoj prednosti u odnosu na 319.brigadu Armije BiH.Vrlo brzo je HVO protjerao zepacke Srbe iz Zelece i Ljeskovice.
PODMUKLA IZDAJA HRVATA
Brigade Armije BiH u Zavidovicima,Maglaju,Tesnju bile su konstantno vezane uz linije prema cetnicima.
Zenicke brigade Armije BiH bile su slabo organizirane,a njihov komandant,general Enver Hadzihasanovic,nije shvatio da je Zepce od strateske vaznosti za BiH...Uz to,sto je trebalo da se ucini u korist HVO Zepce,a na stetu Armije BiH i Bosnjaka,zavrsio je general Stjepan Siber,iz Sarajeva,koji je naredio povlacenje iz Zepca 160 pripadnika zenicke specijalne policijske jedinice,zvane"Manevar".
Puno sam znala o vojnim zbivanjima u Zepcu,jer mi je suprug bio rezervni ofoicir JNA prije rata,a u odbrani od 1992.godine bio je aktivni pripadnik 319.brigade Armije BiH.
Hrvati su vec od jeseni 1992.godine provocirali sukobe sa Armijom i intenzivno saradjivali sa dobojskim cetnicima..Zapovjednistvo HVO Zepce,danasnji general IVO LOZANCIC i njegovi prvi suradnici,general DRAGO DRAGICEVIC i brigadir NIKO JOZINOVIC,stalno su isli u Doboj i sastajali se sa tamosnjim cetnickim vojnim komandantima.Zahvaljujuci toj saradnji,desio se zajednicki napad zepackih ustasa i dobojsko-ozrenskih cetnika na Zepce.Sukob je trajao izmedju 24. i 30.juna 1993.godine.
Prvo je HVO napao Armiju BiH.Sukob je trajao 6 dana,do 30.juna.Armija BiH bi se uspjesno suprotstavila HVO-u da HVO u predjelu NOVOG SEHERA nije propustio cetnike i njihove tenkove.Do tada,zahvaljujuci boljem naoruzanju i municiji,HVO je zapaljivim mecima i minobacackim granatama zapalio vise od pola grada.U plamenu je unisteno gotovo 500 kuca.Bosnjaci su bili u totalnom okruzenju.Kada je sa prostora Doboja dosla cetnicka brigada sa brojnim tenkovima,otpor je prestao.
U logore je HVO satjerao izmedju 4 i 5000 civila sa podrucja Zepca i dijela opcine Maglaj.Tada je zarobljen i moj suprug,te nekoliko stotina boraca 319.brigade Armije BiH...U logor su prisilno odvodjeni i zarobljenici i civilno stanovnistvo,zene,djeca,starci.U logoru su odmah,od nas zena,djece i starih,odvojeni vojno sposobni muskarci.Medju njima je bio i moj suprug.
Logore za vojno sposobne,pa i starije muskarce,HVO i HDZ vlast u Zepcu otvorila je u objektu SILOSA,zatim u BISTRICI i PERKOVICU.U logore su zatocili 790 Bosnjaka muskaraca.
Civile,starce,djecu,zene,medju kojima sam bila i ja,u logoru HANGARI"NOVE TRGOVINE"
oslobadjali su sukcesivno sve do 15.jula 1993.godine.Vec broj civila iz Zepca i Maglaja HVO je tada prognao prema Zenici i Kaknju.U Zepcu su ostali samo stari i iznemogli,njih oko 400.To je Hrvatima bio argument da Zepce nije 100% etnicki ocisceno,vec je u njemu,eto,ostalo 3% Bosnjaka.
Mene i jos tri zene zadrzali su u zatvoru kojega su improvizirali u prostorijama tvornice"MAHNJACA".
Moga dvogodisnjeg sina Amira,prema Zenici je ponijela moja svekrva,zajedno sa nasim ostalim rodjacima.
Sve smo bile obrazovane,a nasi muzevi,braca ili rodjaci bili su kao Bosnjaci i vojno i politicki aktivni.Od nas su sigurno zeljeli da saznaju ono sto smo mi,kao njihove najblize,mogle eventualno znati.Prvih nekoliko dana su nas intenzivno ispitivali i bili su uglavnom korektni prema nama.Bile smo,svaka od nas,izolovane prva tri dana,a kasnije su nas sve cetiri drzali zajedno zatvorene u jednoj prostoriji.Nisu bili zadovoljni sa nasim odgovorima i kako su nam govorili"suradnjom"sa njima,pa su iz dana u dan prema nama bili sve gori i gori.
Bilo je veoma tesko podnositi uvrede i ponizenja,koja su iz dana u dan bila sve cesca i otvorenija...
Post je objavljen 08.03.2007. u 11:04 sati.